Nijedana riječ nije tako često upootrebljavana kao što su to riječi: ljubav i sreća...

Zanimljivo je da u ljudskoj glavi te dvije riječči uvjetuju jedna drugu i često se koriste kao sinonimi...

Još je zanimljivije da one svakome znače nešto drugo...

Govorim o ljudskim mjerilima, a ne o UNIVERZALNOJ LJUBAVI...

Ako je "Ljubav je poezija razuma", onda je možda ljudska vrsta dorasla do spoznaje da ne treba očekivati ni ljubav, ni sreću izvan sebe...

Ako smo sami izvor ljubavi, lako je biti sretan...

Ako je tako čemu Valentinovo...?

Ili smo ipak izgubili put do ljubavi...?

Toliko puta zloupotrijebljena i iskrivljena slika ljubavi je možda ipak ugrožena kategorija koja treba svoj dan da bi opstala...

Treba li nas doista podsjećati da nam je ljubav nasušna potreba i da je esencija života...?

Mislim da nas samo treba stalno podsjećati da budemo svjesni da je Ljubav prije svega davanje...

Kad to znamo, imat ćemo svaki dan Valentinovo...

Kad to ugnijezdimo u razum, onda možda i shvatimo citat: "Ljubav je poezija razuma"

Vaša urednica irida