Ne naglašavamo mi bez razloga u našim temama mjeseca da to po mogućnosti bude "MOJA PRIČA"
Krađa je prisvajanje nečega što nam ne pripada, u bilo kojem obliku.
Krade se novac, stvari, ideje, identiteti itd. itd...
U svijetu umjetnosti krađe se nazivaju plagijati. Najbučnije se traže plagijati u svijetu glazbe, naročito oko Eurovizije.
No, i u glazbi je toga bilo oduvijek:
kultni filmovi - movie-maker - Bloger.hr
..... Briljantna stvar u filmu je i "dramski trokut" između Salierija, Mozarta i Mozartove glazbe.
Na magicusu smo imali vrlo žestoku raspravu oko krađe i čerečenja tuđih tekstova. Nekih autora zbog toga više nema na magicusu.
U slikarstvu su plagiranje i krivotvorenje često sinonimi...
Malen trag o internetskim krađama pogledajte na:
http://www.ivica.info/kradljivciduse.htmlStranica nosi indikaativan naslov: KRADLJIVCI DUŠA
Evo još nekih rasprava o krađama u svijetu umjetnosti.
Avatar – plagijat ruskih SF romana? Harry Potter - plagijat? [Tekst verzija] - Forum.hr Bob Dylan optužen za plagijat | Kultura | bitno Plagijati u glazbi: Tko to tamo krade? | HRsvijet.net - Hrvatski svijet Critics PLAGIRANJE I ZAŠTITA AUTORSKOG DJELA PROGRAMA ... Plagijat - Wikipedija Neukradiva poezija - Webstilus PascalBruckner-Babilonska_vrtoglavica
Ponekad se autori brane da ih je drugi autor zapravo inspirirao. Možemo jedni druge motivirati i inspirirati, ali, ako su nam drugi stalna inspiracija, možda bi se ipak trebali zapitati o svom Djelu i o tome zašto nam inspiracija nije Život sam...?
Ova rasprava mi se čini zanimljiva, sintagma Višečlano autorstvo u virtualnom svijetu dobiva jednu posebnu, drugačiju dimenziju.
O množini autorstva, ili, Višečlano autorstvo, što je to? (skica)
Nigdje koliko u umjetnosti, a napose u književnosti, nije na snazi umjetna, čak štoviše, lažna podjela na pojedinca i grupu između kojih se, ortodoksna «mudrost» kaže, vodi nekakva bitka, nekakav sukob za prevlast, kao da postoji ijedan pojedinac koji ne pripada određenoj grupi od koje crpi snagu i kojoj doprinosi kroz vlastiti trud. U toj se podjeli, kada je književnost u pitanju, isključivo pojedincu daje za pravo da se natječe za ulogu autora, dok je množini slobodno tek sačinjavati publiku. Samo se neke grupe toleriraju jer su «prirodnije» od drugih, jer su utemeljene na «univerzalnijim» načelima struke, na iskustvu i tradiciji. Većina onih manje formalnih grupa, u kontekstu književnog stvaralaštva, poslovično zaslužuje etiketu udruga slabih, jer ista ona «mudrost» uči da samo nejak treba druga, iliti drugog. Jedini problem s priznatom «mudrošću» jest u tome da se radi o mitu, tlapnji, izmišljotini proizvedenoj u svrhu profesionalizacije i komerciajlizacije autorstva, a opasnost u tome što su te i takve tlapnje načelo ugrađeno jednako u osnovnoškolske čitanke jezika i književnosti kao i u hijerarhije što čine kostur paternalističkog sustava za koji je krajnje vrijeme da se upokoji. Namjesto takvog, uskoro u miru počivalog, sustava kontrole riječi želimo ponuditi dvije ideje koje proizlaze jedna iz druge kao ptica i jaje: smisao književnosti jest komunikacija i svo autorstvo je kolaborativno, koje jednako za posljedicu imaju veći broj sudionika u stvaranju književnosti nego što ih trenutne, zastarjele zakonitosti autorske jednine dopuštaju.
Da je osnovni smisao književnosti (a jednako i bilo koje umjetnosti, bilo koje ljudske djelatnosti) u komunikaciji, nije potrebno previše dokazivati. Pisci ili govore ili šute. Ukoliko šute može im se samo na riječ vjerovati da su odista pisci. Ukoliko govore/pišu, obraćaju se nekome, imaju manje ili više jasnu ideju o svom sugovorniku, upuštaju se u dijalog, razgovor, princip kojega je, osim ako nije riječ o monologičnom povraćanju iluzornog originalnog netaknutog sebstva, da su sugovornici jednaki. Ne istovjetni, ali ravnopravni.
Teže je razbiti okamenjenu dogmu da se piscem postaje kroz samotnu muku, zatvoreničku ili monašku odvojenost, jer je pisac svjetovni svetac, mali bog (svaki u zasebnom monoteizmu), jezušek čiji križ nitko ne dotiče. Na površini, alternativa je prestrašna da bi je se moglo domisliti – zar da nam presveta riječ kapne kroz šporko prostačko općenje s drugim? No zadre li se dublje, u pozadini nasilne individualizacije autorstva čuči zgurena nakazna želja da se riječ kontrolira, drži na uzici, izdaje na šalteru, propisuje, licencira, naplaćuje i pečati. Svo autorstvo je kolaborativno, djelo množine, a ne jednine, preko nekoliko razina kroz koje nijedan genij ne prolazi djevičanski netaknut rukom ili umom drugoga. Na prvoj razini, nikako najvišoj, već ravnopravnoj svim drugima, pisci (o, užasa) zajednički stvaraju tekstove, ugrađujući u svaki ono što ih oboje, obje, oba imaju, svo troje, sav skup, cijelo dionizijsko mnoštvo. Kako li im to samo polazi za rukama, nisu li tu sve osim jednog para suvišne? Pitajte Iljfa i Petrova. Na drugoj razini, pisci posežu dalje, preko prostora, vremena, jezika, estetike, forme, ne bi li pronašli druga, ili drugoga s kojim bi zapodjenuli razgovor. Sama činjenica da je takvo što moguće govori u prilog otvorenosti književnog medija. Svaka riječ je odgovor na riječ i poziv na riječ. Čitajte A Humament Toma Phillipsa. Na trećoj razini, književnost se, ako se osvrnemo na samu struku, radi i rađa u gotovo nevjerojatnoj gužvi gdje se samo nekima pridaje naslov autora, dok su drugi tek (?) prevoditelji, urednici, kritičari, tiskari, knjižari, knjižničari, čitatelji, jer ne može valjda cijeli grad napisati jedan roman. Ne? Ali Invisible Seattle: The Novel of Seattle napisao je, pogađate, grad Seattle, 1983. I na kraju, kada se malo bolje razmotri porijeklo sirovine koja se u književnosti rabi, vidljivo je da ona nije ni kamen, ni drvo, ni pigment, ni magareća koža za bubanj, već riječ koja je svakom piscu kojega povijest pamti ili zaboravlja došla predoblikovana, još vlažna od usta i tinte kroz koje je prošla.
Ideja da su slabi oni koji se udružuju laž je na kojoj se temelje sve diktature – od diktata mase do diktata individualizma, jer i jedan i drugi barataju sa zadanim, iskrivljenim oblikom jednine u odnosu na koju se svako odstupanje naziva slabošću. Istina je da se samo udruživanjem prepoznaje drugoga, prihvaća kao sebi ravnoga, ravnopravnog, ali i različitog. Kako je o svojoj bliskoj suradnji s Francom Lucentinijem rekao Carlo Fruttero, da bi pisao u suradnji pojedinac mora biti siguran u svoj ego, mora biti «čudovišno samouvjeren» da se bori za svoju rečenicu i ne osjeća umanjen kada se ta rečenica zajedničkim naporima mijenja. Pisanje u kolaboraciji nije štaka, niti grupna terapija za nekoga tko ne može pisati sam, već oblik kreativnosti koja pruža zadovoljstvo i ruši barijere jedninskog, jednostranog izražavanja. Pisanje u kolaboraciji otvara nove načine aktivnosti, mijenja književnost, nosi je dalje pri tome ne umanjujući individualnu ekspresiju već je, naprotiv, potvrđuje kroz dijalog i stavlja pred nove izazove.
U povijesti je ustrajanje na ideji o književnosti (umjetnosti uopće) kao usamljeničkom pozivu služilo isključivo kao mehanizam za kontrolu kreativnosti – samo je «genij» koji je stvarao bez pomoći bližnjih polagao pravo na licencu autorstva, što u kontekstu jednako današnjih kao i davnašnjih društava znači muški pripadnik dominantnog plemena i klase, onaj kojemu sustav pruža dostatnu «nevidljivu» potporu u obliku srodničkih, političkih, spolnih privilegija, onaj kojega neimenovani drugi održavaju na životu kao simbol i uzdanicu poretka. I danas, kao i nekad, stvarati je prije svega privilegij, ali danas više nema nikakvog izgovora za skrivanjem tog privilegija pod maskom genija. Napredak nije isključiva domena tehnologije i materijalne proizvodnje, napredak je moguć, štoviše neophodan u umjetnosti i u misli. Pisac koji niječe svoj dug zajednici, ograničava i zaustavlja dijalog, zatvara tokove komunikacije, mistificira oblike stvaralaštva ne bi li održao na intenzivnoj njegi iluziju monopola koja je ugrađena u pojmu genija. Tradicionalne ideje o književnosti služe da se kontrolira pristup književnom diskursu: u svakom su vremenu postojali kriteriji podobnosti prema spolu, plemenu, boji kože, jeziku, staležu, klasi... u sva doba jednako po pitanju broja jer svaka, pa i najmanja množina ugrožava homogenost poretka.
U prilog tezi o ulozi autorske jednine u kontroli slobode stvaralaštva možda najbolje govori primjer iz nedavnije, socijalističke povijesti. Na gotovo svim područjima ljudske djelatnosti socijalizam je nametnuo kolektiv kao uzor organizacije, no autorima je ipak ostavio posebna prava. Kolektivistička estetika nikada nije proizvela i kolektivni oblik autorstva iz jednostavnog razloga jer je autorstvo oblik ponašanja opasan po svaki poredak, zbog čega je autorsku jedninu lakše nadzirati nego autorsko mnoštvo. U tome su socijalistički zakonodavci prisvojili lockiansku ideju privatnog vlasništva koja se temelji na neodgovornoj eksploataciji prirode previđajući bitnu iznimku – jezik je veličanstveno neprirodan, u trajnom javnom vlasništvu. Ipak autorstvo ostaje okovano zahrđalom idejom privatnog vlasništva kakvu je u začetcima spisateljstva kao poduzetništva izradio, između ostalih, William Wordsworth, koji je za svoje slavne «narcise», poslovnim rječnikom rečeno, pokrao vlastitu sestru i njezin dnevnički zapis. Laž koja je tada stršala, a i danas figurira na mjestu definicije autorstva sprječava, guši to isto autorstvo jer je izgrađena na principu isključivosti; ona ne poziva, već probire među kandidatima tražeći ne ono što je iznimno već ono što očekuje, ono što želi pronaći – potvrdu sebe i poretka koji ju je iznjedrio.
Mit o singularnom književnom autorstvu je tržišni izum. Da bi se proizvod prodavao, taj mit doprinosi njegovoj tajnovitosti. Dakle, zatajivanje procesa kreacije je način da se na tržištu literarni uradak plasira kao proizvod s originalnom vrijednošću koju nema niti jedan drugi proizvod. Jedno ime služi da se pod njega pomete sva književna djelatnost. Čak štoviše, singularni autor je priča prije priče, mit koji podupire mit samoga djela. Sam proces i čin književnog stvaranja moraju biti skriveni, tajnoviti, oneobičeni da bi zadovoljili uvjete tržišta i dominantnog diskursa o književnosti koji to tržište diktira.
A upravo su zakonitosti tržišta primijenjene na književnu proizvodnju odgovorne za ustanovljanje plagijatstva kao književog grijeha. Prema tim zakonitostima posezanje za djelom drugoga je krađa ukoliko nije popraćeno adekvatnom naknadom, no u praksi je krađa tek ukoliko počinitelj biva otkriven. Prema zakonitostima tržišta svaka djelatnost mora ili može biti potencijalno profitablina. No ako se cijelokupnu književnost promatra kao sustav neizbježne i neophodne suradnje, plagijat u komercijalnom smislu ne postoji. Umjesto toga postoje omogućena i zanijekana komunikacija. Omogućena komunikacija je književno stvaranje koje korespondira s djelima drugih: posuđivanje, dorađivanje, prerađivanje rada drugog autora s kojim si u dijalogu i kojemu priznaješ postojanje, usmjeravanje čitatelja na daljnje čitanje, na rad mimo vlastitog rada, na autore mimo sebe samoga. Zanijekana komunikacija je to isto posuđivanje, dorađivanje, i prerađivanje tuđeg rada, ali uz prikrivanje neposrednog izvora, zametanje tragova, koje dokida, zaustavlja komunikaciju, lažno predstavljanje jer glorificira samo taj tekst i zanemaruje cijeli kontekst. Takva zanijekana komunikacija je istinski plagijat jer zatvara puteve komunikacije, pažnju mnogih usmjerava na pojedinca koji na račun minulog rada drugih gradi mit vlastitog genija.
Iz svake se množine promoviraju nove jednine, grupa se nerijetko smatra tek tijelom domaćina na kojemu se parazitu nalik vrijedni pojedinac poveze dio puta, jer nad svakom grupom raste sjena podjele pažnje i privilegija – u datom trenutku postaje oportuno zadovoljiti kriterij jednine, jer i otpadništvo ili odmetništvo ima svoju draž naročito ako je trak svjetla pažnje već uhvaćen. Grupe postoje, i nikakve ih retoričke strategije ne mogu raščiniti. Pitanje je samo kada, tko, i zašto ističe pojednice, a kada se naglasak stavlja na grupni idenitet. Genij je romantičarski mit, heroj je prazna ljuštura. Svaki popis vrlih pojedinaca automatski konstituira grupu, bez obzira na sličnosti ili različitosti između popisanih. Pobrajanje na prste ovisi o ruci kojoj prsti pripadaju. O estetikama se raspravljati mora, ali posezanje za prebrojavanjem imena na koricama knjige u raspravi o estetici je kratko-spojena logika, nervozan tik, refleks samozvanih izdavatelja licenci. U književnosti je ustrajanje na jednini autora ravno uredbi po kojoj bi se «stvarne» književne veličine češljale isključivo na desnu stranu, ili zadijevale penkala u džep na naprijed izbačenim prsima. Reći da je određeno djelo inferiorno, pa čak i samo da je pažnja koju je to djelo požnjelo nezaslužena jer iza njih, djela ili pažnje, stoji grupa je besmislica, jednako kao što bi bila besmislica inzistirati na izvrsnosti nekog djela zbog toga što je nastalo isključivo u iluzornoj jednini, ili isključivo u prisilnoj množini.
Naravno da i u grupama ima raznih hijerarhija, ali bi bilo ludo vjerovati da veličinu nekog autora određuje samoća naročito zbog toga što u trenutku kada autor svoje djelo želi pokazati svijetu, on/ona trebaju intervenciju drugih: čitatelja, urednika, izdavača, recenzenata, prijatelja i neprijatelja. Svi su oni prisutni i u procesu stvaranja djela, nekad izravno, nekad posredno. Grupe nisu ništa više ili manje podložne politikantstvima nego što su individualni autori, književnost je socijalni organizam, ona je mreža, dijalog. U tom kontekstu, klika je ona grupa kojoj pojedinac koji je klikom krsti ne pripada, a avangarda pokret čiju je vrijednost većina priznala pa se i pojednac priklanja takvom većinskom mišljenju. U svojoj knjizi Collaborative Circles: Friendship Dynamics & Creative Work, Michael Farrell između ostalih razmatra i djelovanje stanovitog Ryeskog kruga. Krug, klika, ili avangarda, u njemu se sudjelovali Henry James, Herbert George Wells, Joseph Conrad i Ford Madox Ford. Pišući zajedno, u dijalogu, pišući za i protiv jedan drugoga, ovi su se naoko vrlo osebujni pojedinci suoblikovali kao umjetnici, gradili vlastite jezike i ideologije. Iako Finnegans Wake nije potpisan sa «James Joyce i prijatelji» jedan od prijatelja koji su pomogli prijatelju Jamesu bio je Samuel Beckett. «William Shakespeare» je dobrim dijelom tek naziv za možda najveći kolaborativni projekt engleskog jezika. Surađivali su čak i pisci anglofonih bastiona kapitalističkog individualizma koje se mimo njihove prakse ustoličilo u red vukova samotnjaka: Charles Dickens, Mark Twain, Rudyard Kipling, Jack London, a jedan od najokorjelijih individualista američke književnosti, William Faulkner, koji je znao tvrditi da pravi pisac nema o čemu razgovarati s drugim piscem, dao se oblikovati pod mentorstvom Phila Stona čiju je obiteljsku povijest ugradio u svoje romane, tražio je Sherwooda Andersona u New Orleansu, a pod stare se dane upustio u suradnju s (o, strahote) ženom, Joan Williams. Za one koji smatraju da su ovdje navedene samo iznimke postoji i posebna zbirka knjižnice Sveučilišta Duke koja sadrži više od četiri stotine kolaborativnih djela objavljenih na engleskom jeziku između osamnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, a za druge koji bi spočitnuli da je jedno pisati, a drugo misliti zajedno, tu je i nekoliko imena: Marx i Engels, Adorno i Horkheimer, Deleuze i Guattari.
Svaki put kada posegnu za argumentom osamljenih genijalaca koji stvaraju izolirani od svijeta, apologete lijepe riječi ubijaju književnost temeljitije od svakoga tko se hvali da nije pročitao knjigu otkako je izašao iz škole jer osuđuju tu književnost na izumiranje, na prazninu, na muk. Isprazan je mit je da autor stvara sam od sebe. Tko je autor, kako se postaje autor? Odakle dolaze te rečenice, odakle jezik? Iz nje same, iz dubina njegovog sebstva? Ako je tako, kako se te dubine vrtaju, kako se rađa nadahnuće, opet samo od sebe? To je govor elitizma, hijerarhije, predrasuda, i praznovjerja. Od jednog ili deset izabranih autora mali je korak do samo jedne književnosti i samog jednog jezika – mog. Osuditi književnost na mit o neshvaćenom geniju znači osuditi je na smrt. Tvrditi da samo jedinka, u jednini, može izolirano kreirati nešto od vrijednosti je laž. Koncept deset najvećih pisaca hrvatske (ili bilo koje druge) književnosti je koncept bijelog mužjaštva koji pretpostavlja pustoš ispod sjene tih imena, pretpostavlja hijerarhiju koja se ne smije preispitivati, izgon za sve one koji su pisali i mislili drukčije prije i koji pišu i misle drukčije sada.
Ako išta svjedoči o besmislenosti granica, onda je to hrvatska povijest i skorašnja budućnost, pisci trebaju surađivati, kao što trebaju surađivati jezici i književnosti. A surađivati znači i intervenirati jedni drugima u tekstove, učiti jedni od drugih, zbunjivati jedni druge, razumijevati i ne razumijevati, mrziti i voljeti, ali ne ignorirati jedni druge, ne uskraćivati drugima pravo na stvaranje, pravo na književnost. Svatko ima pravo pripadati i ne pripadati određenim grupama, ali smo svi, neki više neki manje uspješno, društvena bića; čak i kada smo zatvoreni u svoja četiri zida i ne izlazimo van ipak čujemo zvukove s ulice, susjede, lavež pasa, život koji nas okružuje i struji, povezuje.
Praksu književnog suradništva povjesničari i teoretičari počeli su intenzivnije prepoznavati tek unazad petnaestak godina. Među autorima na ovom pionirskom polju rezultati čijih istraživanja dovode u pitanje mnoge mitove vezane uz književnost ističu se, barem na području engleskog jezika kojim se nas dvoje osobno trenutno bavimo, Jack Stillinger (Multiple Authorship and the Myth of Solitary Genius), Holly A. Laird (Women Coauthors), Linda K. Karell (Writing Together/Writing Apart: Collaboration in Western American Literature), Wayne Koestenbaum (Double Talk: The Erotics of Male Literary Collaboration), Bette London (Writing Double:Women's Literary Parnerships). Imena koja se spominju u tim radovima su i W.B. i Georgie Yeats, T.S. Eliot i Ezra Pound, Alice B. Toklas i Gertrude Stein. Ali takvih primjera ima svuda, pa i u hrvatskoj književnosti, stoga je vrijeme da se prestane žaliti nad nezavidnom pozicijom književnosti u odnosu na druge umjetnosti i medije, te da se krenu revalorizirati vrijednosti koje su zbog kojekakvih razloga bile bačene u povijesno-estetski zapećak. Neki od višečlanih autora na koje smo do sada naišli su Mladen Bjažić i Zvonomir Furtinger, Antun Šoljan i Ivan Slamnig, Dragan Ogurlić i Edi Jurković, Snježana Pejović i Mirela Jovičić, Zoran Lazić i Tonći Kožul, Alen Kapidžić, Enver Krivac i Mišo Novković, Dušan Gojkov i Elfrida Matuč-Mahulja, Igor Rajki i Boris Beck. Ili Krugovaši, Razlogovci, Quorumaši, Fakovci, Eventualisti... Treba pokazati svu onu namjerno zatomljenu, namjerno poniženu i zanijekanu ljepotu književnosti pisane u suradništvu, otkriti njezinu raskošnu prošlost, pratiti energičnu sadašnjost koja jamči snažnu budućnost. Čeka nas mnogo posla, prijatelji! Treba raditi: pisati u suradništvu, prevoditi, raspravljati, stvarati u i o suradništvu. Pozivamo rusiste da se pridruže dijalogu nudeći primjere suradnje manje poznate od Iljfa i Petrova, hispaniste da krenu dalje od Borgesa i Bioy-Casaresa, talijaniste da pogledaju iza Fruttera i Lucentinija. Francuska književnost nema samo braću Goncourt, Rimbauda i Verlainea, njemačka ne samo Holza i Schlafa, portugalska ne samo Tri Marije: Mariu Isabel Barreno, Mariu Teresu Horta i Mariu Velho da Costa... Te književne suradnje nisu kurioziteti, već temelj književnog napretka. Svi sudionici, sustvaratelji književnosti (hrvatske i svjetske) trebaju pridonijeti preoblikovanju ideja na kojima poimanje književnosti počiva. Obaveza je sveučilišnih profesora da potiču studente na istraživanje o književnoj komunikaciji, obaveza urednika i suradnika časopisa da analiziraju na koji to način utječemo jedni na druge, a pisaca da se ne srame priznavati svoje dijaloge s kolegama, uredničke intervencije, i suaturostva.
NATALIJA GRGORINIĆ i OGNJEN RAĐEN
http://www.tashogi.com/o_mnozini.htm
E sad, koga će zavist, taština i častohleplje natjerati na krađu, a tko će zbog krađa, povrijeđenosti ili nekih drugih razloga, prestati pisati, osobni je izbor.
Ja sam nažalost prestanak pisanja uvijek sklona tumačiti nedostatkom inspiracije, jer inspiracija jest plaha i hirovita djeva; dođe kad ju je volja, a ode, napusti nas, posve neočekivano, kad se tome najmanje nadamo.
Ovo je malen osvrt zbog svih autora koji pišu autorske tekstove, a i zbog onih autora koji se dure, a nitko ne zna zašto se dure.
Vaša urednica irida
bglavac
edin.kecanovic
