Komentar:

Nisu opasni bolesni ni pametni ljudi,nego oni u sredini,ojima se pripisuje kreativnost,moc,inteligencija,a kotrljaju svijet u ponor.Zar to istorija nije do sada pokazala?

Upisao: jadrana 18.05.2012 15:19h
Pripadajući članak: LIJEČIMO POGREŠNE,PROBLEM SU NORMALNI

Od svih područja koja se bave eliminacijom bolesti, medicinska “znanost” ima gotovo potpuni monopol. Najviše je prihvaćena i ima glavnu poziciju diljem svijeta. Ne samo da je jedna od najstarijih praksi, već ima i najveći dio sredstava za istraživanja. Prema tome trebala je učiniti veliki napredak – barem puno veći od njezinih minuskulnih konkurenata.

Da je medicinska “znanost” bila vrlo uspješna, mišljenje je većine ljudi. Navodno je smanjila ljudska oboljenja od bolesti, našla lijekove za mnoge kronične bolesti i pronašla načine za prevenciju od mnogih drugih. Jednako tomu, postoji tvrdnja kako je medicina odgovorna za povećani životni vijek posljednjih godina. Generalno govoreći, napredak medicine je, u očima javnosti, ustanovljena činjenica.

Prava slika je puno drugačija od one koja je zadobila odobravanje javnosti. Ne pokazuje da je medicina stvarno podignula standard općeg zdravlja. Stavlja pod upitnik sve medicinske metode i značaj tisuća godina medicinske prakse. Nadalje, otkriva da je medicina većinom prihvaćena na slijepu vjeru, da nema stvarnih dokaza o njezinoj vrijednosti.

Dostupan je niz činjenica koje opravdavaju ovo nepriznavanje sposobnosti medicine. Možda su najveći primjerci njezinih promašaja upravo ovdje u Sjedinjenim Državama. To je nacija koja ima najveću medicinsku službu, najviše doktora i najviše bolnica. Ako je medicina sposobna dati dobre rezultate igdje, onda je tu trebala. Ali nešto pažljivog promatranja pokazuje da nije uspjela u ispunjenju svoje svrhe.

Najčešće spominjana pobjeda medicinske prakse rezultirala je iz njezine borbe s takozvanim zaraznim bolestima. Statistički podaci prilično jasno pokazuju da imamo manje tih bolesti nego oni prije, ali za to se medicini ne treba pripisivati zasluga. Medicinski napori u sprječavanju tih bolesti preuzeli su oblik injekcija seruma i vakcina; ipak, istraživanje o stopama bolesti ne ukazuje da je stopa takozvanih zaraznih bolesti smanjena davanjem tih injekcija. Ustvari, u nekim slučajevima ta stopa i raste s rastućom upotrebom seruma i vakcina. Očito postoji drugi uzrok, koji postoji izvan medicinske prakse, a odgovoran je za smanjenu stopu bolesti. On može biti u obliku poboljšanih prehrambenih navika ili neke druge promjene u američkom načinu života. U jednu stvar možemo biti sigurni; takozvana pobjeda medicine nad tim bolestima nikada nije ni postojala.

Učestalost degenerativnih bolesti u Americi danas, te stopa porasta koju imaju u posljednjih pedeset godina, je nešto što nije općepoznato. Javnosti nisu date stvarne činjenice. Nije bilo nikakve pobjede nad najučestalijim degenerativnim bolestima poput problema sa srcem, aritmijom, reumatizmom, aterosklerozom, rakom, dijabetesom i tako dalje. Iako se to generalno ne priznaje, ove su bolesti daleko češće danas nego ikada prije. U zadnjih pedeset godina ludilo je poraslo za 400 posto; epilepsija za 300 posto; dijabetes za 1800 posto; i rak za 308 posto. Ovaj uporni porast se nastavlja godinu za godinom unatoč najvećoj medicinskoj službi, koja uključuje poslove 145.000 doktora, 280.000 sestara, i 60.000 farmaceuta. Ili bi se možda trebalo reći kako se javlja zbog ove službe, jer je stopa porasta proporcionalna porastu uporabe lijekova, seruma i vakcina za prevenciju ili sprječavanje akutne bolesti.

Tjelesni pregledi 22.000.000 muškaraca u dobi između 18 i 45 u Drugom svjetskom ratu jednako su tako otkrili neuspjeh medicine. Od ukupnog broja, 11.000.000, ili točno 50 posto, bilo je odbačeno iz fizičkih razloga. Ovo je bio puno viši postotak odbijenih od onoga koji se pojavio u Prvom svjetskom ratu. Postotak neuroza udvostručio se od 1917., a količina propadajućih zubiju povećala se četiri puta. Gotovo jedna trećina svih odbijenih patila su od slabog psihičkog zdravlja. Važno je reći kako je vojska pregledala upravo američku mušku mladež. Ako je stanje mladeži i skupina srednje dobi Amerike tako jadno, onda je stanje starijih skupina ljudi uistinu bijedno. Posljednji Svjetski rat, suprotno popularnom mišljenju, nije pokazao povećanu medicinsku učinkovitost. Prije je bio samo još jedan prikaz neuspjeha medicinske struke.

Dr. Parran, opći kirurg u Službi javnog zdravstva Sjedinjenih Država, proučavao je 2.660.000 osoba, predstavljajući svaku dobnu skupinu i ekonomski status – presjek naše populacije – i čineći zapise zdravstvenog stanja te skupine. Pod pretpostavkom da je uzorak reprezentativan za Američku populaciju, zaključio je da svakoga dana, jedan od dvadeset ljudi je previše bolestan kako bi pohađao nastavu, išao na posao ili sudjelovao na uobičajenim dužnostima; da u prosjeku svaki muškarac, žena, i dijete u Americi pati od desetodnevne nesposobnosti svake godine; da je prosječni dječak sedam dana u godini u krevetu zbog bolesti, a prosječni stariji muškarac 35 dana svake godine; da je 6.000.000 ljudi bolesno svaki dan, a 42 posto njih pate od ateroskleroze, bolesti srca, reumatizma, ili oboljenja živaca; da je 500.000 ljudi slijepo, 65.000 potpuno gluho; još 75.000 ih je gluhonijemo i 1.000.000 trajni invalidi. To su zdravstveni statistički podaci bolesnog naroda, nacije koja proporcionalno pati od puno više oboljenja nego najprimitivnije rase koje nikada nisu vidjele bolnicu ili se upoznale sa medicinskom “znanošću”. Dr. Parran najvećim krivcem za zdravstvene probleme Amerikanaca smatra loš smještaj, opasnost u zanimanjima, i nestabilnost tržišta rada. Ali sve to su samo sekundarni uzroci. Medicinska struka mora preuzeti stvarnu krivnju. S praktički neograničenim sredstvima na raspolaganju, nije uspjela osigurati visok standard javnog zdravstva.

Visok postotak bolesti među djecom rijetko se shvaća ozbiljno. Odbor za obrazovanje Sjedinjenih Država izjavio je kako 400.000 djece u Americi boluje od psihosomatskih bolesti; 1.000.000 ima razne vrste tuberkuloze; 10.000.000 pokazuje povećane limfne žlijezde; 1.000.000 ima iskrivljenu kralježnicu; 4.000.000 pati od neishranjenosti; 10.000.000 ima nesavršene zube a 15.000.000 pokazuje fizičke defekte ove ili one vrste. Kada je dr. Alexander T. MacNichol, iz New Yorka, pregledao 10.000 djece školske dobi u tom gradu, došao je do zaključka kako 35 posto boluje od srčanih mana; 15 posto ima neki psihički poremećaj; 60 posto ima anemiju; 27 posto tuberkulozu, i 20 posto je imalo oštećenja kralježnice. Zaključio je kako bi se, ako bi se sva ta boležljiva djeca maknula iz škola, dvije trećine škola u New Yorku moralo zatvoriti. Statistike pokazuju da u Clevelandu, u Ohiou, 981.000 djece ima prepoznatljive fizičke defekte. U Washingtonu, D.C., punih 90 posto djece, u vrijeme kada kreću u školu, pokazuje slične defekte. U Chicagu su pregledi školske djece pokazali kako 86.000 ima defekte vezane za zube i nepce; 10.000 ima anemiju; 10.000 ima povećane limfne žlijezde; 25.000 ima oslabljen vid; 6.000 je pogođeno plućnim bolestima; 4.000 ima kožne bolesti; i 1.000 do 2.000 ima neurotske poremećaje. Među primitivnim rasama bi se trebalo jako dugo tražiti da bi se našla čak i jedna skupina sa zdravstvenim izvješćem poput ovoga. Mi smo nacija slabića i fizioloških bogalja. Čak i mlada djeca, koja bi trebala pokazati najbolje fizičko stanje, pate od jedne do druge bolesti. Za zdravo dijete, bez ikakvih bolesti, se gotovo i ne zna.

Medicinski autoriteti ponosno su ukazali na nedavni porast životnog vijeka čovjeka. Rečeno je kako je to izvrstan primjer napretka medicine. Živimo puno dulje od naših predaka; nema sumnje u to. Ali porast duljine života nema ništa s medicinom. Dapače, pojavio se unatoč medicini. Danas prosječan čovjek, star 35 godina, može očekivati nešto dulji život od svoga djeda, koji je, u istoj dobi mogao očekivati da će živjeti. Životni vijek se jedva, ako i uopće povisio za osobe srednje dobi. Pad stope dojenačkog mortaliteta bio je gotovo jedino odgovoran za povećani životni vijek. Prije se za dojenčad brinulo na način koji je u svakom pogledu pogodovao visokim stopama smrtnosti. Danas je njihova briga još uvijek loša, ali se u nekim aspektima puno popravila, osobito glede prehrane. Povećana upotreba voćnih sokova i povrća za dojenčad je možda učinila više od ičega drugoga za smanjenje smrtnost dojenčadi i time se produljio prosječni životni vijek. Ipak, definitivno nije medicina ta koja je preporučila novu prehranu za dojenčad. Isprva je medicinska “znanost” osudila voće i povrće opasnima za zdravlje. Zatim, kada je upotreba tih namirnica postala uobičajena, medicinski autoriteti napustili su svoja stajališta, priznali kako voće i povrće treba koristiti u prehrani dojenčadi i preuzeli zaslugu za uvođenje te promjene! Povezan uz kontinuiranu degeneraciju američkog naroda je i rastući postotak deformacija lica. Proučavanja primitivnih rasa upućuje na to da manjak ljepote, posebno u licu, treba biti smatran bolešću koja uvijek može biti spriječena podizanjem zdravlja roditelja na visok stupanj. To osigurava rođenje novorođenčadi s normalnom strukturom lica. Među civiliziranim rasama, deformacije na licu su uglavnom deformirani zubni lukovi, stegnute nosnice i defektna struktura čeljusti. Danas je upitno da li se preko 5 posto američkog naroda približilo normalnom visokom standardu ljepote koji je karakterističan za zdrave članove svake rase.

Medicinska “znanost” nije praktički ništa učinila kako bi smanjila “potrebu” za plastičnim operacijama. Ustvari, situacije zbog kojih se tvrdi kako je potrebna operacija postaju sve češće no ikada, a korištenje operacija povećalo se za puno puta od početka ovog stoljeća. Ustvari, njihov porast je direktno proporcionalan s porastom broja kirurga. Uistinu je rijetka osoba koja nije obavila neku vrstu operacije. Operacije za uklanjanje krajnika i slijepog crijeva brojčano su se povećale nevjerojatnom stopom rasta. A indikacije za budućnost nemaju notu optimizma. Tvrdi se kako će se potreba za operacijom povećavati.

Ne samo da je medicinska “znanost” podbacila u svojim naporima u prevenciji od bolesti; bila je jednako neuspješna u svom pokušaju da eliminira bolest, kada se pojavi. Statistike pokazuju kako se više pacijenata oporavlja od akutnih oboljenja bez medicinske pomoći, nego s najskupljom medicinskom pomoći. To ukazuje na činjenicu da je “medicinska pomoć” kužna, a ne blagotvorna. Stopa smrtnosti tijekom epidemije gripe u Prvom svjetskom ratu bila je vrlo visoka za one pacijente koji su se podvrgnuli medicinskom liječenju, ali za one koji su dopustili da bolest ide svojim tokom stopa smrtnosti gotovo nije ni postojala. Stopa smrtnosti u slučajevima upale slijepog crijeva je nekoliko puta veća kod obavljanja trenutne operacije nego kada operacije nema. Nadalje, komplikacije koje nastaju kasnije kod onih koji su uklonili ovaj organ za pročišćavanje ukazuje kako je iznimno nepromišljeno ukloniti slijepo crijevo. Neliječenje daje bolje rezultate od medicinskog tretmana, koji je obično i bolan.

Nema dokaza koji ukazuju da je danas manje bolesti nego što je bilo prije tisuću godina. Nema dokaza koji ukazuju kako su moderni načini liječenja većine bolesti uopće učinkovitiji od onih koje su provodili čarobnjaci tamnog doba ili vještičji doktori primitivnih plemena. Nema dokaza koji ukazuju da živimo dulje od starih Grka ili isto koliko i mnoge primitivne rase današnjice. Sva istraživanja pokazuju da mi u Americi, sa svim našim liječnicima i velikim bolnicama, obolijevamo od mnogo više bolesti nego rase u najnazadnijim dijelovima svijeta. Krećemo se unatrag, a ne naprijed. Medicinski napredak je samo plod mašte.

U konačnoj prosudbi svemu se mora suditi po rezultatima koje daje. Ako funkcionira i daje željene rezultate, vrijedno je, ali ako to nije slučaj onda se društvo treba zabrinuti. Ovo se može primijeniti na medicinu. Nije dala željene rezultate. Njezino djelovanje je samo jedan veliki konstantni neuspjeh. Ono što je potrebno učiniti u ovom slučaju jest okrenuti se nečemu konstruktivnome. Čineći tako nemamo što za izgubiti, osim naše bolesti. A možemo steći dobro zdravlje.

To ne znači da moramo odbaciti sve što je došlo iz medicinske struke. Ali znači da moramo odbaciti veliku većinu njezinih metoda. Lijekovi mogu biti odbačeni u potpunosti; najmanje 99% svih operacijskih zahvata može biti odbačeno kao štetnih. Ostatak, koristan samo u slučajevima rana i nesreća, biti će možda naš jedini podsjetnik na doba medicine.

Umjesto traženja pomoči od liječnika naši će ljudi, ako su već nepromišljeno navuki neku bolest na sebe, potražit pomoć u prirodnim lijekovima kao što to čine životinje. Prvenstveno to znači pribjeći postu ako se ne osjećaju dobro. Možda će način brige za tijelo koji neće prouzročiti bolest s vremenom postati opće prihvaćena navika.

http://www.creativitymovement.org/creator_library/croatian/sl-2.html