Mislim da nijedno duševno ili psihičko stanje ne može biti trajno u našoj dimenziji postojanja...

Ni tuga, ni radost, ni sreća, ni nesreća, ni suze ni smijeh...

Ovom dimenzijom caruju PROMJENA i PROLAZNOST i to ne bi smjeli smetnuti s uma u nijednom trenutku...

Zašto nam se onda "uvaljuje" filozofija neke ultimativne sreće koju  niti je moguće dosegnuti, a niti zadržati i tko to radi...?

Milijuni ljudi "rade na sebi" ne bi li dosegli tu fantomsku sreću, a ona, iskorijenjena iz života, iščašena iz objektivne stvarnosti uporno izmiče...

Jednak broj ljudi, oba spola, je trajno nezadovoljno, nesretno i slobodno možemo reći depresivno potopljeno u besmisao i beznađe...

"Rad na sebi" je izmišljotina modernog doba, ranije su postojali prirodni i Božanski zakoni, molitva, put ispravnosti, oprost, pokajanje i zahvalnost;  i osobna odgovornost...

To je sve što nam je potrebno da bi izdržali loša vremena i uživali u onim dobrim vremenima, a ona će se međusobno smjenjivati, ma šta mi radili....

Svakako, usrećujući druge "privlačimo" više sreće u svoj život...