Živjeti stalno u nezadovoljstvu je tako bolno da um stvara iluzije o zadovoljstvu.

Te iluzije drže čovjeka i pomažu mu. Kad biste mu oduzeli sve iluzije, čovjek ne bi više imao razloga živjeti ni jednoga trenutka.

Iluzije su potrebne. Ako nemate razvijenu svijest, iluzije su prisila jer preko njih stvaramo pseudo – značenje života.

Naravno, dok se ne dogodi nešto stvarno, moramo stvarati ta pseudo – značenja.

Kad se zasitimo jednog značenja, stvaramo drugo.

Zasitimo se novca, krećemo u politiku.

Kad se zasitimo politike, prihvaćamo se nečega drugog.

Čak ni tako zvana religija nije ništa drugo  nego suptilna iluzija.

Prava religija nema nikakve veze s tako zvanim religijama – kršćanstvom, hinduizmom, islamom.

Prava religija uništava sve religije.

Treba živjeti u nezadovoljstvu, u dubokoj patnji i golemom bolu te tražiti pravu stvar.

Put je vrlo bolan i samo ga neki svladaju jer prije svega – ljudi ne mogu stupiti na njega, ne mogu prihvatiti bol života, ali taj bol je izvor našega rasta.

Spoznavši golu istinu svega – ne izbjegavajući ništa, ne bježeći pred ničim, promatrajući pozorno – to je početak inteligencije, početak pažljivosti, početak svijesti.