Ja sam vaga, i to dvostruka i na mene i moja raspoloženja svašta utječe. Dobra strana te preosjetljivosti je da i druge ljude nastojim razumjeti i opravdati, preko svake mjere, čak i kada to ne zaslužuju. Obično za sebe kažem "da bih i ubojicu opravdala".

Nakon grozničavog dana sam se nekako dovela u red i radno stanje, i dok čekam taxi da se odvezem do televizije razmišljam o meni  neprijateljskom punom mjesecu, o toj svojoj preosjetljivosti na sve moguće vanjske utjecaje, osjećam kako mi herpes na donjoj usni bolno pulsira, ali mislim kako ću još tih par sati već nekako preturiti preko glave.

Vidim na vrhu ulice taxi kako kolebljivo stoji pa krene, vozač je očito nesuguran o adresi, a ulični natpis mu visi praktično iznad glave, iz nekog razloga ga ne vidi. Konačno ipak skrene i dolazi prema meni. Mahnem mu rukom da mu olakšam, a on stane nekih 5 - 7 metara od mene, na blagoj uzbrdici ulice i čeka, nazirem nevolje, ali ipak čekam da dođe do mene, no on se ukopao i ne miče se. Uzmem svoju tešku prtljagu i šepajući zbog svog razbijenog koljena, doklipsam do njega. Pozdravim i ne čujem njegov odzdrav, pa moje neraspoloženje naraste još malo. Dam mu adresu televizije, on spominje drugu instituciju i samo mu potvrdim da je to blizu.

Vozi me šutke ali na semaforu počne glasno psovati i kroz zatvoren prozor urlati na noćnu šetačicu pasa i sve ostale šetače oko osvijetljenog parka. Vozi hektično i živčano kao što i govori. Muči taj auto cukanjem, nepotrebnim i nerazumnim prebacivanjem iz jedne vozne trake u drugu, ja u sebi mislim kako je sva sreća da je ruta kratka i začas će ta neugodna vožnja završiti.

E, ali živčenjak je dosljedan do kraja. Na semaforu gdje treba skrenuti stane i kaže: "Evo, to je tu". Ja ne vjerujem da je tu glupost izvalio i konačno se pobunim, ali pristojno: "Molim vas dovezite me pred televiziju", a on odgovori drsko, bezobrazno i svađalački: "Pa što, to vam je tu blizu". Ne vjerujem svojim ušima i sada sam već zbilja ljuta, kažem mu da ne bih ni trebala taxi za odokativna odredišta. Naručeni taxi me treba odvesti od toćke A do točke B, a on nije došao ni na polazno odredište kako treba i upravo tvrdoglavo me želi iskrcati na usputnom odredištu jer je to blizu.

Sada smo već oboje ljuti, ja na njegov bezobrazluk i neprofesionalnost, a on na moje inzistiranje. Nevoljko me doveze pred zgradu televizije, ljutito mi pruži račun na potpis i ja odšepam do studija.

Mislim da bi taksisti trebali prolaziti psihološku procjenu u redovnim vremenskim odmacima i onima koji je ne prođu procjenu bi trebalo zabraniti da voze ljude, dok se ne skuliraju.

Vrlo nezgodna uvertira za tri sata dugu emisiju, jer moje raspoloženje itekako utječe na ritam i tijek emisije.