Nema šansi da ove taxi putositnice ispričam kronološki. Pričat ću ih kako budu izranjale iz sjećanja, a znamo da sjećanje funkcionira po nekom svom tajnom ključu i nikada nam nije jasno zašto smo se nečega baš sada sjetili.

Kad idem u emisiju, najkasnije u 22h sata već trebam biti u taksiju. To je jedini način da, s uračunatim zastojima i zaobilascima na putu, stignem na vrijeme i ležerno pripremiti sve u studiju za emisiju i još popiti jedan kratki kapuccino s čokoladom da me drži budnom tri sata emisije.

Pozvala sam taxi i odmah pokupila svoju tešku radnu torbu, punu rekvizita za emisiju i krenula pričekati taxi. Dispečeri u centru katkad kažu da će vozilo doći za 10 - 15 minuta, a stigne za 3 minute. Vani puše ledeni vjetar, ulična rasvjeta škilji, a kvartovske mačke pretrčavaju po ulici jureći na "urečeni" noćni sastanak pod okolo parkiranim automobilima.

Iako sam u zimskoj jakni, drhtim na ledenom vjetru i gledam uz ulicu i niz ulicu, jer nikad ne znam s koje strane će taxi doći. Moja ulica je kratka, sa svog čekališta joj vidim i početak i kraj. Nestrpljivo pogledavam i vidim taxi, ali on samo produži okomitom ulicom na moju ulicu, no, zaćas vidim isti taxi na donjem kraju ulice, koji opet produžuje donjom okomitom ulicom na moju ulicu. Vrlo brzo ga vidim opet na vrhu i opet ne skreća u moju ulicu..., i tako gledam kako taxi kojeg čekam već predugo, opisuje krugove oko moje ulice već treći put i nikako da skrene do mene. Na kraju je valjda vozač i sam shvatio da se vrti ukrug i nekako je uspio skrenuti u moju ulicu.

Uđem u toplinu vozila, pozdravim pristojno i pitam vozača čemu to kruženje, a on mene za odredište. Navedem adresu televizije, on pita gdje je to. Spomenem kultno mjesto za koje su svi u ovom gradu čuli, čak i oni koji nikada nisu bili u tom klubu, on odmahuje glavom, spomen fakultet na istoj adresi, ništa. Utipkava on adresu odredišta i uključuje navigaciju s isprikom da se baš ne snalazi u Zagrebu.

Zamolim ga da isključi navigaciju i da ću ga ja navigavati. On buntovno kaže da bez navigacije ne može voziti. Uvjeravam ga da mu navigacija nije baš pomogla da dođe na moju adresu i da sam se smrzla dok sam gledala njegovo izbezumljeno kruženje oko moje ulice i još jedanput ga pristojno zamolim da isključi navigaciju i da ću ga ja voditi.

Gledam ga, vrlo je mlad i jako zbunjen s natruhama panike u očima. On muca isprike, ne poznaje grad. U Zagreb je stigao tek prije tri dana. Žao mi ga, došao je trbuhom za kruhom, barem želi raditi, ljuta sam na taxi prijevoznika koji nespremne ljude gurnu u promet, pitam se zar ne bi trebali proći bar neku osnovnu obuku o poznavanju grada. Pomirljivo mu kažem da će za neko vrijeme poznavati grad kao svoj džep, potpišem virman i krenem u svoju noćnu smjenu.

O, imam ja još zgoda s navigacijom, vožnji i vozanju, ali o tome drugi put...

Dakle, bit će ovakvih zgoda još...

Nastavlja se...!