U onom svom, prošlom životu baš i nisam koristila taxi, jer mi je bio preskup. Kao i većini ljudi, bio je to luksuz za određenu klasu iako su nas uvjeravali da živimo u besklasnom društvu...

Prvi put sam se vozila taxijem od tramvaja do bolnice Rebro, kada sam se razboljela. Uz brijeg sam se vozila, a niz brijeg sam se spuštala polako, pješice. Teško i i visoko mi je bilo to brdo i bolest me baš bila preuzela, pa se nisam junačila. Taksisti mrze takve kratke ture i mrzovolju ne skrivaju, iako ih većina izjavljuje da im je to posao....

U ovom mom, drugom životu, taxi se nametnuo kao potreba zbog opravdanih razloga. U Budimpešti sam imala takav ubitačan tempo da je kojiput samo taxi spašavao situaciju. Već godinama se u noćne emisije i iz njih, u gluho doba noći vozim taksijem, jer drugačije ne mogu. Sva sreća da su cijene taxi prijevoza postale primjerenije i prihvatljivije. 

Taksisti su posebna profesija, uvijek misle da su oni ti koji promatraju i ne pada im napamet da su i oni promatrani. Drže volan, pa kao i barmeni, misle da oni moraju voditi igru. Naravno da ima i iznimki, rijetkih pojedinaca koji znaju i slušati i govoriti, a o najnevjerojatnijim "uletima" bih trebala napisati poseban serijal priča.

Iz Budimpešte su mi zbog jezične barijere svi taksisti ishlapili iz glave, ostale su zapamćene samo jedne, najplavije oči koje sam ikada vidjela i nasmiješena usta koja su užitkom kotrljala moje ime po jeziku, svaki put kada bi došao po mene. Mislim da mu je netko u njegovom taxi servisu proslijeđivao svaki moj poziv. Dolazio bi ozaren, nasmijanih očiju punih neskrivenog zanimanja, otvarao bi mi vrata izgovarajući moje ime glasno, dajući mi do znanja da ga je zapamtio, da mu to nešto znači i da bi i meni to trebalo nešto reći. No bio je savršeno profesionalan i korektan, ja sam bila savršena putnica i samo smo se ogledali jedno drugom u očima, nila je to dražesna igra koja nas je oboje veselila, dovoljno da bude zapamćeno...

I sjećam se mlade žene od nekih 120 kg, kose glatko utegnute uz glavu jer je upravljala svojim velikim taksijem kao nekom krstaricom. Ona mi je malo na Ruskom jeziku objašnjavala kakva kunkurencija je među taxi kućama u Budimpešti, kao je ženi teško među muškarcima, no mislim da su je muški kolege respektirali, jer je cijelim svojim bićem bila oličenje samouvjerenosti i odlučnosti da nikome ne dopusti da je omalovažava.

Eto, film taxi je doživio nekoliko nastavaka, ali to je viđeno očima vozača taksija. Ja ću malo pisati i opisati taxi vožnje iz vizure putnika, odnosno putnice, a svašta se dogodi, dok taksimetar polako otkucava, vjerujte mi...

Svakako slijedi nastavak...