Sjedi za mojim stolom ojađena, pritisnuta brigama kao i većina Hrvata. Pegla kartice, pomaže već odrasloj djeci koja već godinama rade samo povremeno, muž je završio na burzi, otkad je bez posla sve više pije...sve problem do problema. Problem je i to što su nekada jako dobro živjeli i svi su navikli na drugačiji život, pa se sad nitko ne snalazi u novonastaloj totalnoj nestašici...

Nedavno joj je umrla majka i ostala joj je roditeljska kuća u nasljedstvo koju je stavila u prodaju i ta prodaja bi riješila sve njezine financijske dubioze.

Otvaram joj karte na opću obiteljsku situaciju i prvo što vidim je da joj je muž pio i ranije i da je zbog toga vjerojatno i ostao bez posla. Ona skrušeno priznaje da je to istina, da se je čak i liječio, ali se uvijek vrati piću.

Slijedeće očito je da joj djeca i nisu neki radnici, oni baš ne bi radili bilo što, a i ne traže baš posao. Ona opet skrušeno priznaje da im je svaki posao na neki način ona "našla", ali da na nijednom ne ostanu dugo. Sinu se je teško dizati ujutro, a kćer sanja manekensku karijeru, a u godinama je kad manekenke završavaju karijeru i započinju neki drugi posao u životu.

Kažem joj da mora stisnuti zube, stisnuti srce i prestati davati novac sve troma...No, to joj se ne sviđa, ona to ne može, ipak su oni njoj sve što ima.

Kažem joj da je to jedini način da se prestane dodatno zaduživati, jer već tone. Ona kaže kako će sve porješavati čim proda kuću koju je naslijedila. Kažem joj da s tim novcem ne može računati barem još godinu dana, a godina je duga i treba je izdržati.

Ona se ljuti, traži pojašnjenje. Strpljivo joj objasnim da joj prodaja nekretnine stoji tek za godinu dana, ne prije. Ona zdvojno objašnjava da ona ne može čekati, da joj se žuri. Ponovo joj strpljivo objašnjavam da se stvari u našim životima ne događaju kad mi to želimo, nego kad se trebaju i moraju dogoditi. Ona traži novo otvaranje karata, samo na prodaju te kuće.

Udovoljim joj (nepotrebno) i pokažem joj u otvorenim kartama čak i datum vjerojatne prodaje, kažem joj da će kuću kupiti stranac koji ju je već pogledao i da će se za oko godinu dana vratiti i kupiti tu kuću.

Ona je samo ponavljala: "Ja ne mogu čekati godinu dana, meni se žuri, meni se žuri"...zvučala je kao da ponavlja neku mantru...

Rekla sam joj da me radije posluša i prestane financirati besposlenost i pijančevanje, jer je godina duga.

Nakon, oko godinu dana me nazvala samo da me obavijesti da se dogodilo točno kako su karte pokazale, u dan. I kuću je stvarno kupio stranac koji ju je prije njezinog dolaska k meni pogledao ne pokazujući neki naročiti interes, zato ga i nije spomenula, jer je smatrala da je nemoguće da bi on kuću kupio.

Sin se konačno zaposlio, a i kćer konobari, a muž se sprema na novo odvikavanje od alkohola...

Slijedi: More suza...