Poziv izvan Zagreba. Muškarac pita mogu li ga primiti u subotu ili nedjelju, jer jedino u te dane može doći u Zagreb i pita koliko to košta. Kažem mu cijenu i da može izabrati jedino subotu od ta dva dana, jer nedjeljom ne radim, moram se i ja odmoriti i napuniti baterije barem jedan dan u tjednu. Kaže da mu odgovara i u rečenu subotu se pojavi, pomalo smeten, ali ta smetenost je nestala čim smo počeli raditi.
Kaže, nije se oženio na vrijeme, sad ulazi (po svojoj procjeni) u kritične godine i prilično se boji da će ostati sam. Ne održava stare kontakte, ne uspostavlja nove kontakte, samo rezignirano ispraaća dan-po-dan svog života. Život mu se sveo na posao, jelo i nekoliko piva u mjesnoj krčmi vikendom.
Kažem mu da je u popriličnoj depresiji, ali on se brani objašnjavajući da mu se zapravo sviđa jedna mještanka, ali da se ne usudi ništa poduzeti, jer misli da on nema šansi kod nje.
Otvaram karte na tu situaciju i čudim se da ništa ne poduzima jer je iz karata evidentno da se viđaju svakodnevno, što on i potvrđuje, svaki dan idu istim putem svatko na svoj posao. Ponekad je i poveze ali kad ona sjedne pored njega u auto, kao da mu nešto oduzme dar govora.
"Pa vi ste zapravo zaljubljeni"; konstatiram ja; "zašto nešto ne poduzmete?"
"Odbit će me"; kaže on bespomoćno;" i onda ću se osjećati još jadnije, nisam ja njoj par." Objašnjava mi da je on iz familije koja nije baš na dobrom glasu i da to i ona zna. Toliko inferiornosti i samosažaljenja skoro nije sjedilo za mojim stolom. Samopouzdanje nula.
Redom mu tumačim karte i objašnjavam da neće ostati sam, pokazujem mu karte koje govore da ima još žena oko njega koje su itekako zainteresirane za njega, ali predlažem da otvorimo karte samo na njih dvoje, jer je u nju očito zaljubljen.
Novo otvaranje pokazuje da je ta veza moguća, ali ovisi o njegovoj poduzetnosti. Pokazujem mu karte koje nedvosmisleno ukazuju na to, jer pouzdano znam da klijentima pomaže kada to i vide. Predlažem mu strategiju i pitam hoće li me poslušati. S krzmanjem i sumnjičavo kaže da hoće.
Kad smo završili, on segne u džep za novčanikom, pocrveni i promuca: "Znate, meni je neugodno, ali nemam dovoljno novaca, nemam onoliko koliko ste rekli". Kažem mu da ostavi koliko ima i poželim mu sreću.
Za tjedan dana mi je poštanskom uputnicom stigao ostatak novca. Meni je to reklo da me je ipak poslušao, poduzeo nešto i uspio.
Slijedi: Upomoć, propadam u crnu rupu...