Kadgod se nje sjetim, skupe mi se suze u grlu.

Obzirom da se cijela njezina šira obitelj prošetala mojom radnom sobom, na kraju je došla i ona. Lijepa, pametnih i dragih očiju, ne debela, samo majčinski zaobljena, dobrodušna. Živjela je za svoju djecu, muža, svoju obitelj. Radišna i ambiciozna. Međutim, već na prvom savjetovanju otvorilo joj se upozorenje koje sam bez okolišanja i izgovorila: "Usporite, platit ćete zdravljem!".

Ni nekoliko savjetovanja u određenom vremenskom rasponu nije kod nje ništa promijenilo. Uvijek su to bila pitanja o poslovima, proširenju poslova, članovima obitelji. Nikad nijje pitala o sebi, ni za sebe. Nije se štedjela, a ja sam ponavljala upozorenja. Naročito su bila naglašena upozorenja na poodručje glave, pritisak, tjeskobu i živce. U međuvremenu sam se ja preselila, promijenila broj telefona i mi se nismo čule ni vidjele dobrih dvije godine.

No, nekako je ipak došla do mog broja i nakon duge pauze me nazvala. Svakako je željela ponovoo doći. Malo nam je teško bilo uskladiti tajminge, a ja sam se čudila, zašto inzistira na točno određenom danu, našto mi je ona objasnila da taj dan ima pratnju, a da bez pratnje ne može doći. Uklopim je nekako u traženo vrijeme.

Mene rijetko što šokira, ali kad se pojavila na mojim vratima, samo me preplavila tuga. To više nije bila žena koje sam se ja sjećala. Njezina pretilja joj je pomogla da sjedne. Ispijena, izmučena, s ogromnim podočnjacima, već je bila bez kose i došle su s kemoterapije na kojoj je upravo bila. Iako je tumor na mozgu galopirajući isisavao životnu snagu iz nje i dalje je pitala za članove obitelji, a ne za sebe.

Ja sam samo tužno pitala; " zašto niste usporili na vrijeme?".

"Ne može čovjek protiv sebe", nemoćno je odgovorila.

Nismo dugo razgovarale, bila je preslabašna, ali je imala potrebu doći. Rekla sam joj da se u ovom stadiju mora osloniti na liječnike i slijediti zadani program liječenja. Ona se samo zahvalila što sam je ipak primila.

Ispratila sam nju i njezinu pratilju s tugom u srcu. Njezini dani su bili izbrojani, naravno, nisam joj to rekla. Obitelj me obavijestila kada je agonija bila završena.

Znam da se sada svi pitaate je li se ta preran smrt mogla spriječiti?

Ja sam i dalje mišljenja da ako uspijemo izaći iz pogrešnih obrazaca (ili odnosa), možemo mnoge stvari, naročito bolesti, promijeniti ili posve izbjeći.

Slijedi: Ja vama ne mogu pomoći, ali...