Kad slomimo nogu ili ruku, mirno odemo u traumu i dopustimo da nam to zagipsaju, prihvatimo i štake, ako moramo do zacjeljenja..., ali slomljene duše smo se u stanju lamatati životnim putevima i stranputicama do zadnjeg daha...

Uvijek iznova me potrese kad ljudi koji imaju ozbiljnih psihičkih problema, a ne žele doktoru. Oni bi radije da imaju uroke, da su žrtva crne magije i da to netko otkloni, samo da ne idu doktoru. Kad ih pokušam uputiti psihijatru, obično čijem rečenicu: "Nisam ja lud/a".

Zašto ljudi zaziru od psihijatara donekle i shvaćam, oni se boje etiketa/dijagnoza. No, nikako da nauče da nije "ludilo" jedina bolest duše i da kakogod se tjelesno može svatko od nas razboljeti, jednako smo i duševno svi krhki.

S ljudima (oba spola i svih starosnih grupacija) koji su se o hridi života razbili iznutra i ne uspijevaju skupiti krhotine razbijene duše, mi je najteže raditi. U pravilu, sav moj posao se u takvim slučajevima svodi na to da pomognem osobi da shvati i prihvati da treba stručnu pomoć i moje "nagovaranje" da posjete liječnika. Više i ne znam koliko puta sam izgovorila rečenice: "Otiđite psihijatru i on je samo liječnik i samo čovjek! U redu je, saslušati vas mogu, ali vam ordinirati terapiju ne mogu, a ona vam je u ovoj životnoj fazi nužna."

Kad je ona došla u moju radnu sobu, osjetila sam kako mrak koji nosi u sebi prožima cijelu njezinu auru i ovija je kao crni plašt...Otvoreno priznaje da je tabletomanka i da se liječi od ovisnosti u koju je zapala, no svaki put samovoljno napusti liječenje, to je napravila i nedavno.

Otvaram situaciju, karte pokazuju pokušaj suicida i pokušam joj to oprezno reći...Ona to potvrdi, kaže da joj i liječnici to govore. Pitam je što je navodi na to. Ona priča o svom braku, odmah shvaćam da na samu slutnju da bi je muž napustio ona poseže za tabletama. Svaki put kad završi na psihijatriji ona šalje ultimativnu emocionalnu poruku svom mužu da će on biti kriv za njezinu smrt...emocionalne ucjene nikada ne donesu željeni rezultat, ali povećavaju osobnu patnju...ona tvrdi da ne može zamisliti život bez njega i da je ponor oko nje sve veći i sve dublji...kažem joj oprezno da ona ni ne zna tko je i što sve može jer je sav svoj smisao fokusirala na njega...zar ne želi otkriti koliko može sama, a da ne visi na nikome kao teret, pa ni svom mužu...sva sreća, nemaju djece...bio bi to pakao...

Pitam je što zapravo očekuje od mene? Ona zdvojno kaže: "Želim samo da sva ta bol prestane. Kad sam pomislim da bi on mogao otići ja počinjem propadati u crnu rupu." Pažljivo biram riječi, kažem joj: "Vi ste ovisni o njemu, kao što ste postali ovisni i o tabletama. Vjerujem da vam treba dugo liječenje, na koje bih ja na vašem mjestu otišla ravno odavde. Postoje stvari koje nitko za vas ne može odraditi, pa nemojte obilaziti mene i moje kolege, jer vama treba liječnik. I morate izdržati disciplinirano cijelu terapiju, ma koliko ona trajala."

Ona, sva skupljena u sebe samo uzdahne, a ja samo dodam: "Bolje je izaći iz braka i biti zdrav, nego ostati u braku i biti bolestan."

Otišla je zapravo razočarana, no, nazvala me nekoliko puta sa istom pričom, bez pomaka i promjene. Na kraju sam joj zabranila da me nazivva dok ne započne sustavno liječenje, to je bio moj ultimatum. Više se nije javljala. Još je u mojim molitvama zza ranjene duše...

Slijedi: Mog sina je začarala žena koja nije za njega...