Iz telefonske slušalice je dopirao tako mlad, a tako očajan glas. Plakala je i i ponavljala: "Moram s nekim razgovarati, roditelji će me izbaciti iz kuće".

Za nekih nekih dva sata je već sjedila za mojim radnim stolom. Lica podbuhlog od plakanja, s jasno ocrtanim trbuščićom rane trudnoće ispod ljetne haljine. Unatoč uplakanosti vidim da je jako mlada i pitam je li uopće punoljetna. Kaže da je ove godine navršila 18 godina, da je s ocem djeteta u vezi četiri godine, da su zakazali vjenčanje, a onda se on preko noći promijenio, otkazao vjenčanje. Prije tjedan dana joj je donio posazamašnu sumu novca, naredio joj da se riješi djeteta i da ga ne zove, a ni on se otada ne javlja. Ona pomišlja na najgore, boji se da je roditelji izbace iz kuće, oni još ne znaju za otkazivanje vjenčanje.

Tužno, sve jednako jecajući slaže po mom stolu dobivene novčanice i samo ponavlja: "Šta da radim, šta da radim?" Strpljivo joj objašnjavam da ću joj odgovor na to pitanje moći dati tek kad otvorim njezinu životnu šemu u kartama.

Zamolim je da skupi novac i promiješa karte. Ruke joj drhte, kaže da baš i ne zna miješati karte, ja joj blago objašnjavam da ne treba demonstrirati umješnost s kartama, da ih miješa tek zato da dobijem njezine energije u špilu koji ćemo otvarati.

Vrati mi promiješani špil, na čas prestane plakati i s velikim iščekivanjem počne pratiti šta ja radim. Na moje: "Vas dvoje ćete se pomiriti", ona s nevjericom i jecajem protisne: "Nikad se on više neće vratiti, tako je rekao". Zamolim je da se smiri, prestane plakati i do kraja sasluša šta joj imam za reći. Opet se umirila.

Bez okolišanja sam joj rekla neka novac koji je dobila za abortus, potroši na opremu za bebu. Ona me neutješno gledala i lomila prste. Rekla sam joj da tu bebi opremu, ako je ne smije odnijeti doma pohrani kod nekoga u koga ima povjerenja. Objasnila sam joj da kad je on nazove da provjeri je li obavila abortus mora biti iskrena i otvoreno mu reći na što je potrošila dobiveni novac.

"Neće on mene nazvati", jecala je ona, gladeći svoj još maleni trbuščić.

"Nazvat će, vjeruj mi, možda ne danas, ne ni sutra, ali uskoro..."

Obvezala sam je da mi obavezno javi je li postupila tako. Rekla sam joj da se boreći za svoje dijete bori i za njega i za njihovu ljubav.Objasnila sam joj da se mnogi muškarci uplaše braka i obvezivanja i rade kojekakva čuda prije vjenčanja. Navela sam joj primjer iz svoje prakse u kojem je mladoženja dva puta pobjegao tjedan dana prije vjenčanja i tek se na trećem terminu pojavio, a sad imaju četvoro djece. Njezin dragi je tipični muškarac tog tipa. Jednog dana će joj biti zahvalan na toj hrabrosti.

Savjetovanje sam završila kratkom rečenicom: "Vjenčanjaa će ipak biti".

Otišla je malo mirnija, nije mi se javila sve do večeri. Navečer me nazvala i sretno mi opisivala majušne stvari koje pokupovala za djetešce koje je raslo u njezinom trbuhu.

Za oko mjesec dana me ponovo nazvala i sva sretna saopćila: "Znate, tako ste bili u pravu, vjenčanje je 17-tog...takoo sam sretna što sam toga teškog i očajnog dana, došla baš k vama i što sam smogla snage poslušati vas. Hvala vam do neba, bbila bih sretna da možete doći i vi na svadbu, jer ovom vjenčanju ste vi kumovali".

Zahvalila sam joj i samo rekla: "Ti si hrabra mlada žena, sebi zahvali i nikad ne zaboravi koliko si snažna"

Slijedi: Kako ste znali?