Prošlo je dvadestak godina otkad sam vodila ovaj razgovor, a nikad ga neću zaboraviti. Bilo je praznjikavo ljeto, ali to popodne su mi došle dvije mlade djevojke sa vrlo neobičnim problemom. Hihotale su se pomalo euforično, više neurotično, čak na trenutke i histerično, kad su započele svoju, pomalo sablasnu priču:

One malo eksperimentiraju sa spiritizmom i dogodilo im se da su privukle nešto ili nekoga koga se više nisu znale riješiti. Podstanarke su kod jedne vrlo ugledne javne osobe, a kuća u kojoj stanuju je vrlo stara. Odgovara im lokacija, imponira im moć i ugled njihove stanodavke, ali nakon poigravanja sa onostranim silama oko njih je oblak straha, a u njima je trajni nemir. Pitaju me šta da rade?

Gledam ih, tako su mlade, šta im bi, osim mladenačke radoznalosti? Pitam ih jesu li vjernice i jesu li možda razgovarale sa mjesnim svećenikom, možda bi trebalo očistiti i blagosloviti prostor i napraviti obred za mrtve (opijelo), jer je očito da su nekoga uznemirile. Objašnjavam im da tako stare kuće čuvaju u sebi jako puno zaostalih energija, ali ako ih nitko ne dira, nema neke štete od njih.

One me ustrašeno pitaju da li je moguće da je u toj kući netko ubijen?

Tad shvatim da su zbilja ozbiljno uplašene. Tvrde da ih svećenik nije ozbiljno shvatio, dapače, nije ih imao strpljenja niti do kraja saslušati.

Kažem im da za svoj duševni mir i mir duše koju su uznemirili nabave blagoslovljene svijeće i tamjan i poučim ih kako će same očistiti taj prostor, uz obaveznu molitvu za mrtve. Kad naprave taj obred, neka se odmah presele u neki drugi stan i neka se više ne poigravaju s energijama kojima ne mogu vladati, jer to nije dječja igra, drugi put posljedice mogu biti kudikamo teže.

Iza njihovog odlaska na kavu mi svrati kućni prijatelj, svećenik, s kojim sam inače uvijek mogla o svemu razgovarati. Spomenem mu taj, netom odrađeni slučaj poigravanja spiritizmom i pitam za njegova iskustva iz njegove svećeničke prakse sa smrću, mrtvima i općenito pojavama oko smrti i umrlih. On, koji je uvijek imao spreman odgovor na svako pitanje, se ukoči na stolcu i samo kaže da se te teme i među kolegama svećenicima rijetko potežu, ali priznaje da ima vrlo neobičnih situacija i manifestacija. Dalje ne želi o tome. Obrće temu:

"Znaš, ti to ne bi smjela raditi!"

Pitam ga: "Što, pa ne bavim se ja spiritizmom"?

On tvrdoglavo ustraje na tome da sve to što radim, karte i sve to, nije dobro. Objašnjavam mu da ja sigurno neću nikome naškoditi, da su karte samo slikovna abeceda, a ne vražje djelo, da su najljepši, najrjeđi i najskupocjeniji špilovi pohranjeni upravo u vatikanskim riznicama i da mi ne popuje. Ljuti se na mene, zna da znam biti vrlo nezgodan sugovornik, ali ljutim se i ja, jer me dobro poznaje, a ipak inzistira. Zato mu jasno i ljutito odrežem:

"Znaš šta, da ti i tvoji kolege svećenici, zatim psihijatri i ostali liječnici, drugi duhovnjaci, psiholozi, pedagozi i socijalni radnici itd. radite kako treba svoj posao, ja i moji kolege ne bi imali šta raditi. Svi vi dobro živite od trpećih ljudskih bića, jer ste postali institucije i bogomdani. Čast iznimkama, ali većina već odavno ne vidi čovjeka..."

E, baš sam bila ljuta, sva sreća da on ipak nije bio zlopamtilo...

Slijedi: Sad kad sam bila kod vas, moram li se ispovjediti?