I ovo je jedna davnija priča...

Kuća mi je bila u kaosu i tih dana nisam radila. Jedva sam čekala da majstori završe i da i kuću i svoje dnevne rasporede dovedem u red. No moj telefon je svejednako zvonio. Većinu poziva sam prolongirala, ali jedna žena me toliko molila, da nimalo nije pomagalo objašnjenje da ni do moje radne sobe ne može doći, a da ne preskače preko srolanih tepiha i drugih navučenih stvari po predsoblju i dugačkom hodniku. Ona je rekla da je ne smata ni prašina, ni krš u mojoj kući, ali da mora doći do mene i da mora danas, jer ne može otići od kuće, baš kad bi ona htjela. U glasu su joj bile hitnja i preklinjanje, pa sam popustila...

Pojavila se elegantno obučena, a ispod pažljivo i diskretno nanešene šminke se nije dalo naslutiti ništa od muke koja joj je bila u glasu kad me zvala. Kad je sjela za moj radni stol, pomalo u panici se počelaa osvrtati oko sebe i bojažljivo pitala: "Neće nas valjda ovdje nitko čuti". Objasnim joj da je moja radna soba na drugom kraju velikog stana, da su majstori na posve drugom karju, da nas dijele ogroman hodnik, predsoblje i kuhinja s blagovaonicom i da nas nitko ne može čuti..

Ona se opusti, no svejedno, ispod glasa mi mi objasni da jo je brak u krizi, a da joj je muž javna osoba, da ne želi naškoditi njegovoj karijeri, ali da se doslovno davi u tom svom braku-ne-braku i da ne zna šta da radi. I prije je bio teška osoba, ali otkad mu je karijera krenula uzlazno pretvorio se u "čudovište". Karte nedvosmisleno pokazuju da je žena u "braku kojeg nema". Ona priča o njegovom uglađenom "javnom" ponašanju i njegovoj privatnoj svireposti. Ljubavnice koje mijenja kao košulje i s kojima javno paradira u svemu tome je najmanje smetaju. Kažem joj da nasilje ima puno lica i da ne bi smjeli tolerirati nijednu vrstu nasilja ni javnu ni onu o kojoj se manje zna, privatnu...

Krši ruke i pita šta da radi. Kažem joj da je njezin brak postao besmislen davno prije njegovog uspona u karijeri, a prividna moć koju je tim usponom stekao, samo je izbacila na vidjelo ono što je i inače dio njegove osobnosti, samo dok je bio "mali" dok je bio nitko i ništa brižljivo je to maskirao. Objašnjavam joj da joj nitko nema pravo reći šta da čini (pa ni ja), ali da se i političari rastaju. Ona ga se boji. Boji se ostati s njim, a boji se i razvoda.

Kažem joj da nikada ne nagovaram ljude na razvod, čak ni u ovakvim situacijama gdje je on neminovan, prije ili kasnije, jer on se neće promijeniti. Zatrovan osjećajem moći, a zapravo inferioran u sebi može postajati samo bešćutniji i nemilosrdnij. Nemaju svi dovoljno snage za proći kroz pakao razvoda. Predlažem joj da ne donosi ishitrene odluke i da prestane sebe kinjiti pitanjima: "ZAŠTO?" Predlažem joj da se sama za sebe zauzme i prestane očekivati od njega išta. Da se ne zatvara u kuću samo zato što se stidi. Da oživi stara i izgublljena prijateljstva, da stvori nova prijateljstva, da ponovo stvori svoj život izvan njegovog kruga, da ponekad ugodi sebi, učini sama za sebe ono što očekuje od njega, a kad malo ojača, odluka šta napraviti s tim brakom-ne-brakom će se nametnuti sama.

Pita me hoće li razvod naškoditi njegovoj karijeri, objašnjavam joj da to ne bi trebala biti njezina briga nego njegova. Neka nauči sam čuvati svoja leđa i štititi svoj "ugled". Muči je i šta će njihova djeca reći:. Kažem joj da se partneri ne rastaju od djece, nego međusobno, da djeca odrastu, odu u svoje živote, a partneri moraju ostati u paklu koji su stvorili, ako nemaju snage izaći iz njega. Djeca s vremenom uvijek shvate, a tek ostajanjem u takvom braku djeci šalje pogrešnu poruku: DA TREBA TRPJETI NASILJE. Više će je cijeniti i poštovati kad vide da je smogla snage izaći iz paklenog kruga vrijeđanja i ponižavanja.

S uzdahom je rekla: "Znam što mi je činiti, samo ne znam kad ću to napraviti". "Sućutno joj odgovorim: "Kad budete spremni"...

Slijedi: Vi to nemate pravo naplaćivati, to je Božji dar...