U mom savjetodavnom poslu sam imala nekoliko odustajanja i nekoliko prekretnica, no, život me uvijek vraćao natrag na taj teški put koji nisam izabrala, na koji sam jednostavno gurnuta. Takvi trenuci su oblikovali etički okvir mog rada, ali i duboko utjecali na moj osobni rast i razvoj.

Ovo što ću vam ispričati se desilo jako davno, ali je obilježilo i mene i moj rad zauvijek. Bilo je ljeto, vrlo nalik ovom ljetu, ali moja radna soba je bila okrenuta na sjever i u njoj je skoro cijelog dana vladala ugodna svježina. Dan mi ujutro ničim nije najavio večernju dramu koja je zakucala na moja vrata. Odradila sam neke narudžbe, jedna klijentica nije došla, a nije ni javila svoj nedolazak, takve stvari su me ljutile, jer je to nepoštivanje mog vremena, uz to sam vjerojatno nekoga odbila jer sam toj osobi čuvala termin, a ona nije imala ni toliko obzira i kućnog odgoja da nazove i otkaže dolazak. Obzirom da su se takve situcije sve češće ponavljale, to me navelo da prestanem uzimati narudžbe i da počnem raditi po sistemu "hitne službe": poziv -dolazak, ako imam slobodan termin, ako nemam, neka me nazovu sutra.

Kao da je Nebo čulo moje misli, isti čas je zazvonio telefon. Uznemireni muški glas, pun neke hitnje, skoro panične žurbe mi je rekao da treba moju pomoć. Pitala sam o čemu se radi, a on mi na preskokce i u natuknicama kaže: "Ma nemam ja problema, ali moram iščupati svog posinka iz pakla droge". Iako su mi roditelji ovisnika često dolazili, pa i sami ovisnici (jedan zanimljiv i uspješan slučaj ovisnika koji se skinuo sa droga ću vam jedanput ispričati), u ovom slučaju mi je zabubnjao alarm u glavi. No, čovjek je inzistirao da dođe odmah, a upravo sam odlučilla da nema više naručivanja, pa sam pristala. Sunce se već priklanjalo zapadu, ali ljetni dan je dug dan i odradit ću situaciju prije nego li ljetna noć legne na grad.

Brzo je došao. Sportski obučen, kulturan, finih manira, uglađene konverzacije, pa ipak, njegov nemir se poput omotača širio oko njega. Sjeo je za moj radni stol, primio čašu ponuđenog soka i ukratko ponovio ono što je već telefonom rekao. Inzistira na tome da on mora dijete išćupati iz pakla droge. Na moje pitanje o starosti djeteta, samo kratko kaže da je dečko upravo navršio 18 godina. Predlažem mu da ne trošimo vrijeme na priču, nego da odmah otvorim situaciju i vidim mogu li tu uopće išta napraviti. On samo vapijuće ponavlja: "Morate mi pomoći, morate mi pomoći". Ni biološke roditelje ovisnika nisam vidjela tako uspaničene.

Pružam mu špil tarota i molim ga da ga promiješa i vrati. Ruke mu se tresu, karte ispadaju, blago mu kažem da se opusti, nikud nam se ne žuri, imamo dovoljno vremena. U jednom trenutku stvarno malo olabavi, pita me o regresiji, o nekim drugim metodama, što mi govori da je obišao puno mjesta na kojima je tražio pomoć.

Vrati mi špil i ja krenem u otvaranje. On sjedi tako da se rukama drži za rubove sjedalice stolca, sav u grću. Kažem mu da ću otvoriti prvo jednu generalnu situaciju, tek da steknem uvid u problematiku, međutim već na trećoj karti jeza me ščepa za srce. Svladam se i otvorim kompletno polaganje karata, duboko udahnem i otvoreno kažem: "Niste ovdje zbog svog posinka, nego zbog sebe i niste za to dijete zainteresirani na način kako to prikazujete". Znoj ga je probio isti čas, a ono tiho drhturenje se pretvara u očitu treskavicu. Uplašila sam se da ima nekakav napadaj i da ću morati zvati hitnu. Zato mu oppet blago kažem: "Slušajte, ne moramo ovo raditi, možete sada ustati ii otići...i zaboraviti da ste ikada bili na ovoj adresi, ne morate mi ni platiti". On konačno pronađe svoj glas i izbezumljeno projauče: "Ni psihijatri me nisu otkrili, a jedna žena me provalila". Njegovo drhtanje prelazi bez najave u ukočeno sjedenje očiju zagledanih u neke samo njemu vidljive prostore. I dalje mu predlažem da ode, no on se zagleda u moje oči, opusti ramena, makne zgrčene šake sa ruba sjedalice i polako izgovori: "Nekome moram reći, a ta vrata ste jedino vi uspjeli provaliti, a vjerujte mi, bio sam kod mnogih vaših kolega".

I poteče priča: Zlostavljao je dijete od njegove 6-16 godine, tada je mali pobjegao od kuće. U međuvremenu se rastao od djetetove majke, razlog zbog kojeg je bio s njom, više nije bio prisutan u njihovim životima. Sada se taj mladi čovjek vratio i svakodnevno ga ucjenjuje i izvlači novac, naplaćuje svu bol i poniženje uništenog djetinjstva. On se boji za svoj život, pita da li je mali već bio na policciji.

U meni otpor i moralna dilema. Ne želim to slušati, prebolno je. I sama mislim da to treba prijaviti policiji, a onda se trgnem, pred sobom imam skršenu dušu u mukama koja je od mene zatražila pomoć. To dijete je punoljetno i ako itko treba napraviti tu prijavu, onda je to dječak koji je postao čovjek. Zavjet šutnje utiša moju pobunu. Smirim ga nekako, čak čujem od njega izjavu da s nikim nije mogao ovako razgovarati u cijelom svom životu.

Pitam ga od čega se liječi jer karte jasno ukazuju na dugotrajno liječenje. Saopći mi dijagnozu, a na pitanje zašto to nije rekao svojoj psihijatrici, odgovara da su oni prijatelji i da ona i ne sluti. Polako shvaćam da ju je izmanipulirao, jako je inteligentan, vezan za majku, u životu je uvijek birao žene s djecom, i psihijatar je morao biti žena, valjda je i mene izabrao jer misli da je ženama lako manipulirati. Iako bolestan, on radi odgovoran posao i financijski je posve neovisan.

Dok ga slušam na um mi pada oglas koji se stalno vrti u svim novinama koje imaju i oglasne stranice:

"Tražim ženu, te - i - te dobi, dijete ne smeta", naježim se u sebi, njemu ponovim da se mora smiriti, da zasada nema opasnosti da bi dečko otišao na policiju, jer mu je on predobar i prelagan izvor novca. Savjetujem mu da ipak porazgovara sa svojom psihijatricom, što on odmah otklanja.

Dignem se od stola, digne se i on, bez riječi položi novac na stol uz nevjerojatnu rečenicu: "Nemate pojma koliki teret ste mi skinuli s duše"

Mislila sam da ga više nikada neću vidjeti, no on je odlučio da mu trebam, možda zato jer sam jedina osoba koja se usudila imenovati njegovu tajnu. Dolazio je oko godinu dana, u redovnim intervalima, no to ne mora biti dio ove priče.

U meni je još živa tuga nad tom dušom izgubljenom u bespućima ljudskog postojanja.

Slijedi: Idemo u pljačku, kako će to završiti?