Ona čak i dok sjedi za mojim stolom ima jedan dobrostivi izraz na licu. Ima more problema, ali ta dobrostivost i molećivosti ne silazi sa njezinog lica, kao da šalje poruku svijetu: " Ja sam dobra, trudim se biti dobra, neću vas povrijediti, nemojte ni vi mene".

Rasplićem njezinu životnu dramu, kako se karte otvarajau, ona potvrđuje sve rečeno, ali s isprikom: "A šta ja tu mogu, valjda mi je takva sudbina". I na najdramatičnijim sekvencama njezinog života, ona samo pasivno ponavlja istu rečenicu. Njezin brak je u komi. Očekujem da se pobuni, naljuti no, ona je u još većoj komi, ni plakati ne može. Kaže mi da je velika vjernica i da će valjda Bog pomoći.

Na spomen razvoda jednostavno kaže da je razvod grijeh i da je njezina dužnost da trpi. No, ona odavno nema svoje volje, ponavlja mi samo župnikove riječi da je to Božja volja.

Kažem joj da ima pravo i na pobunu i na reizbor, da je Bog čovjeku da slobodnu volju i ne želi od nijednog čovjeka da bude lutka na koncu.

Ona me gleda pomalo ustrašeno, kao da sam izgovorila nešto bogohulno.

Pitam je šta očekuje od mene, ona je mislila da ja mogu učiniti nešto da se njezin muž promijeni. Iako mi ju je jako žao, odrješito joj kažem da u njezinoj situaciji pomaže samo promijeniti muža, no, ako nema snage za to, neka se ne upušta u to.

Na kraju je počela potiho plakati, bilo je to više nalik cviljenju, ali meni je to bio znak da nije posve "umrla" u sebi. Predložila sam psihoterapiju, a ona me bogobojazno na odlasku samo pitala: "Naš župnik kaže da su karte vražje djelo, hoću li se sada morati ispovjediti?"

Pitam je da mi objasni što smo mi to grešno radile za mojim stolom i zašto je to grešno?

Ona samo snebljivo ponavlja da župnik stalno govori da su to sotonska posla.

Ispratila sam je s tugom u srcu. Nadam se da je otišla barem psihijatru, jer zbog njega se nije morala ispovijedati, a sam Bog zn a da joj je bio potreban.

Slijedi: Gospodine, vi ste zalutali na krivu adresu...