Uvijek ozbiljno shvatim svaki problem koji mi klijenti iznesu, ma kako se on banalan ili čak bizaran činio.

Preda mnom je sjedila mlada djevojka obješene, isušene i ispucale plave koste i odavala je baš dojam zapuštenosti. Jada se da je neki neznanac prati na svakom koraku i da ne zna šta hoće od nje, misli da je zaljubljen u nju. Oprezna sam, možda je doista u pitanju neko patološko vrebanje, kažem da ćemo to provjeriti tarotom, ali malo skrećem njezin fokus pitanjem da li radi ili studira i s kim živi?

Objašnjava mi da živi s majkom, nijedan posao dugo ne zadrži, učenje joj baš i nije išlo, ali je sada često u knjižnici i puno čita. Ona misli da je taj neznanac prati i u knjižnicu, a viđa ga i na drugim mjestima na putu do kuće. Tražim da mi pojasni taj raskorak između strasti za čitanjem i lošeg učenja, ona kaže da je malo u depresiji i da čita knjige iz psihologije i slično. Njezin zapušteni izgled, njezin blijedi, izgubljeni pogled mogu biti posljedica depresije, ali i nečeg puno ozbiljnijeg.

Otvaram promiješane karte...nema ljubavi...nema društvenog života...i otvorena je zdravstvena karta na ključnom mjestu. Pitam je kako se zabavlja i kuda izlazi, ona kaže da se ne osjeća najbolje među ljudima, da je prijatelji ne razumiju i da radije čita. Pitam je uzima li kakve lijekove, ona kaže da je uzimala kratko vrijeme, ali da nju ni doktori ne razumiju i da nije došla zbog zdravlja, nju muči taj neznanac.

Iako je iz otvorenih karata posve jasno o čemu se otprilike radi ipak je pitam da li je pokušala uspostaviti kontakt s fantomskim neznancem? Ona kaže da se on pojavljuje gdjegod se ona nađe, ali kad se ona okrene on nestane, kao da se skriva od nje.

Pitam je kako spava, tek da provjerim otvorene karte i ona snebljivo kaže da se ponekad čak i boji zaspati, jer joj se neznanac već i u snove uvlači.

Blago joj rastumačim zakon slučajnosti, kažem joj da joj ne trebaju knjige iz psihologije, ali da joj treba posao i podizanje samopouzdanja, a da bi dobila i jedno i drugo treba kvalitetnog psihoterapeuta.

Ona se počinje ljutitim glasom braniti: "Vi meni ne vjerujete, mislite da izmišljam".

Kažem da joj vjerujem, ali da je puno toga u njezinom životu nerealno posloženo i da tu treba pomoć, ali ne moju, nego stručnu pomoć. Ona opet buntovno pita: "Zašto me svi šalju doktoru?"

Ne postavljam dijagnozu, to nije moje područje, ali nastojim njezinu paranoju "umotati" u njoj shvatljivu i prihvatljivu formulaciju, pa joj obzirno rastumačim da silno želi ljubav, ali je se još više plaši i da zbog toga treba pomoć, da se oslobodi tog straha, vrati zdrav san, podigne samopouzdanje, zaposli se i preuzme kontrolu nad svojim životom.

Ponovo me pita za fantomskog neznanca, kažem joj daće se sve samo objasniti i razriješiti, ako me posluša i potraži pomoć. Nadam se da me je poslušala.

Slijedi: On je mene silovao na daljinu, a sada napada i moje kćeri tinejdžerke...