Ovo je tragična priča.

Žena za mojim stolom je priča bez suza, bez revolta, bez emocija, kao da se to dogodilo nekom drugom, a ne njoj. Počela je prostodušnom izjavom: "Prvo ću vam ispričati ono što trebate znati, a onda ćete me savjetovati što da učinim? Kako da postupim?"

Njezina veza je tekla naoko normalno i tko zna kako bi završila da joj se nije dogodila neplanirana trudnoća. Tek kad je dečku saopćila da je trudna, shvatila je da nešto ne valja i da ga zapravo ne poznaje. Korektno se on ponio, odmah je rekao da će se vjenčati, ali sve je to rečeno na prilično čudan način, bez oduševljenja. Ona je naivno mislila da će s vremenom postati bolje, drgačije.

Na brzinu je dogovoreno vjenčanje, samo u gradskoj vijećnici, bez svatova, bez gostiju, samo sa dva svjedoka koji su bili kumovi, s tim da je njoj kuma bbila prijateljica, a njemu kum muškarac koji mu je bio sam znananc, pa je tek tadda shvatila da on ustvari nema prijatelja.

Prijateljice su joj darovale satensku haljinu do koljena, pastelno lavanda boje, a kuma je nabavila cvjetni buket. Ceremonija vjenčanja je zvučala suhoparno i otužno. Po izlasku iz vijećnice su sve četvero otišli na piće u obližnju konobu i nakon pića je njezin novopečeni muž objavio razlaz. Kumovi su se s razumijevanjem odmah udaljili, a ona je s njim, smeteno stajala na sred gradskog trga i upitno zurila u njega.

On je samo tvrdo procijedio: "Ajde bok" i otišao svojoj kući. Više nije bilo izlazaka, prijateljice su se za nju brinule do poroda, ipak ju je on odvezao u rodilište i došao po nju i sina kad je trebala ići doma. Tu je sve stalo.

Sama je podizala plod svoje ljubavi, on je uplaćivao novac za uzdržavanje, dijete je nosilo njegovo prezime, ali on nije bio prisutan u djetetovom životu. Nije ih obilazio, nikada nije prespavao kod svoje tužne nevjeste, a njegova obitelj nije htjela čuti ni za nju ni za dijete.

Njihov sin je imao oko godinuipol kad se dogodila tragedija. Njegovi roditelji su je kratko i bešćutno, telefonom, obavijestili da je njihov sin poginuo u prometnoj nesreći. Bila je u šoku i zbog te tragedije i zbog toga što u sebi nije osjetila ništa, ni tugu ni gubitak, možda samo sažaljenje nad njim, što nije imao snage živjeti svoj život, to malo što mu je bilo dosuđeno, nego je živio direktive svojih roditelja.

Zapalila je svijeću pred njihovom slikom s vjenčanja koju im je dao službeni fotograf u vijećnici i tužno pogledala svoje dijete.Na sprovodu se držala po strani.

No, problemi su zaredali odmah nakon pokopa. Obitelj koja je izgubila sina jedinca, najedanput je željela zagospodariti njezinim životom. Najedanput su htjeli viđati unuka, odvoditi ga k sebi, kupovali mu darove, namjestili su kod sebe sobu samo za njega. Sve je bilo pompozno, skupo i glamurozno, imućni su, a tragedija ih je osvijestila i shvatili su da je njezino dijete i njihova krv i jedini potomoak koji nastavlja obiteljsku lozu.

Ona je još uvijek povrijeđena njihovim odbacivanjem, neprihvaćanjem i poniženjem i ne zna kako postupati u novonastaloj situaciji?

Moram priznati da sam i sama ostala bez teksta. Otvorila sam joj karte pro-forma, ali sam jo čisto ljudski rekla, da unatoč velikoj boli koju je proživjela od začeća do danas, nema pravo uskratiti svom djetetu sve one egzistencijalne dobrobiti koje mu mogu pružiti dobrostojeći djed i baka iako ga nisu željeli, kao ni nju...

Uz kartu Smrti su preda mnom stajale karta Pravde i karta Suda i ja sam to protumačila kao kozmičku pravdu. Ti roditelji nisu bili spremni pustiti svoje dijete da živi svoj život, pa im ga je Sudbina oduzela. Do kraja života će ispravljati tu svoju pogrešku kroz odnos prema svom neželjenom unuku.

Moj savjet je bio da prihvati tu materijalnu pomoć za svoje dijete i vjerujem da me je poslušala, jer se od mog stola digla sa uzdahom olakšanja...

Slijedi: Svi su protiv mene...