Dragi moji!
Dobila sam tako dramatično pismo, da ga moram podijeliti s vama. Ne otkrivam identitet pošiljateljice, pa smatram da time ne kršim etički kodeks.
"Draga Irida,
Bila sam neki dan kod Vas na analizi Arhetipskim kotačem i nakon analize savjetovali ste mi da pišem... I eto Vi ste prvi ( ne po količini zla, nepravde... već zato što mi je to najsvežije, a i lako je reći neznancu ono misliš o njemu, sebi, svijetu, ono što te muči, a i savjetovali ste mi da otvoreno kažem kad mi se nešto ne sviđa pa krećem od Vas).
Iskreno, bila sam taliko ljuta i potresena da sam odmah htjela okrenuti Vaš broj telefona, ali bila sam sva u suzama da ne bih mirno mogla dovršiti razgovor. I možete reći suze su dobre no za mene je to stara stvar, plačem skoro svako večer kad padne noć i nastupi mrak od kad znam za sebe. Ono što je pokazivalo da se nešto drugačije desilo bilo je da su mi suze navrle i kad sam se probudila, a ja se uvijek budim sa parafrazom izreke „danas je novi dan" i na poslu (jedne od najbitnijih stvari u mom životu) malo malo bi mi se oči zacaklile.
Onda sam u petak provela cijeli dan na poslu surfajući internetom i čitajući vaše članke u pokušaju da saznam tko je ta osoba koja je tako bezosjećajno prošetala mojim vrtom i pogazila sve ono što sam sadila cijeli život.
I tek sad sam ostala zbunjena, ne činite se šarlatanom kao većina onih sa 060 telefona (ja sam i došla po malo zabave i opuštanja kad sam došla k Vama), a opet ste tako beskrupulozno porušili moje dugogodišnje bedeme, zašto Irida?
Da sam znala kako je Kotač moćan ne bih došla (ili možda ipak bih iz znatiželje?), skidano je komad po komad odjeće sa mene dok nisam ostala gola, sva u nevjerici i strahu jer više nije bilo onih mojih sigurnih zidina koje sam tako zdušno gradila cijeli život, a vi ste ih razrušili u par minuta.
Savjetovali ste mi da oprostim svojim mučiteljima jer za sve uvijek treba dvoje, a poanta oslobađanja je u opraštanju. Slažem se da je moja krivica u tome što sam dopustila da me se terorizira, no u tom slučaju mogu samo prihvatiti savjet „uzmi pištolj i ubi ga" i to bi mi možda prije pružilo neko privremeno olakšanje. Ako nekom moram oprostiti onda je to sebi što sam prihvatila toliko godina biti lutka na koncu od onih koje volim - to je nešto što sam naučila kod Vas. I ne dopustiti nikad nikom više da manipulira sa mnom bez obzira koliko velika moja ljubav bila.
Znam iz Vaših blogova da „kao" neutralno vodite svoje klijente da „progledaju"! Ali Vi ste me ostavili nakon toga da preživim sama! Da sam bila spremna na psihoanalizu otišla bi psihijatru koji bi me vodio i dalje od odkrivenja mojih problema, ne bi me ostavio samu, jer da sam mogla sama ne bih izgradila te zidove koji su me štitili sve ove godine od mraka! A sad:
sjedim sama,
u mraku
i bojim se
kao malo dijete Snježne kraljice i molim se da zaspim, prije nego skupim hrabrosti, kao i toliko noći prije, da se pozdravim sa onima koje najviše volim
Ako sutra dobijete moj e-mail znači da sam preživila 14575. noć, razmislite o tome kad krenete rušiti tuđe bedeme. N.N. "
"Draga N.N.!
Zato i jeste sami, jer ste podigli zidove. Tragedija takvih bedema i jest u tome što postaju naoko siguran zaklon, a zapravo zatvor. Niti tko može k vama, a niti vi možete van.
Ja ne povređujem namjerno ljude, ali nažalost, ili nasreću, arhetipska analiza pronalazi stvari koje smo sakrili od svijeta, ali i od sebe samih.
Žao mi je što tu ljutnju niste pokazali u toku analize jer bi rad bio konstruktivniji. I nisam ja ništa porušila, vi ste, svjesno izabrali svoje arhetipove, ja sam bila samo vodič i promatrač. Možda bi se trebali zapitati zašto ste od 200-totinjak arhetipova izabrali baš te.
I dalje stojim kod toga da taj proces opraštanja treba dovršiti da bi raskinuli lance koji vam ne daju dalje.Suze jesu dar s Neba, da nemamo sposobnost plača, srce bi nam se skamenilo.No, vaše suze su zasada samo znak depresije (neliječene) i samosažaljenja, a ne suze rasterećenja i iscjeljenja.
I da ste psihijatru otišli on za vas ne bi mogao odraditi ono što morate odraditi sami (a trajalo bi puno duže da on dođe do nekih stvari koje su vrlo brzo iskrsnule na kotaču), eventualno bi vam mogao ordinirati antidepresive, kao pomoćne štakice dok ne isteturate iz mraka, što ja ne mogu. Uostalom, to bih i savjetovala ako mislite da ne možete sami.
Jasno mi je da me sada „mrzite“, ali samo sam otvorila ranu da iscuri gnoj, da ne „umrete“ od sepse. Nema bezbolnih operacija, a vi ste ionako predugo „pod anestezijom“.
Ako idete "liječniku" znači da već imate problem, nije liječnik izmislio vaš problem.
Ako vam je tako lakše, smatrajte me zlom vješticom, iako ja to nisam. Svakako me veseli da ste se „probudili“ iako vam se ne sviđa ono što ste ugledali. Jako mi je žao što vas boli, ali bol je alarm koji nam spašava život u odsutnim trenucima.
Vrijeme je da nešto učinite sami za sebe, a ne da očekujete spas od bilo koga drugoga.Znate na što mislim. Želim vam uspješnu i dovršenu katarzu!
Irida"
12.03.2007. u 10:45 |
16 Komentara | Print | # | ^koliko može biti opasno za čoveka život u iluziji.. |
Ma ja živim u snovima isto, al da tresnem o tlo, evo mene opet za koju sekundu gore. :) |
Danči | 12.03.2007. u 11:36upucat nekog je privremeno olakšanje ali ne i rješenje problema! Živjeti život....e to je već težak problem!!!! Iako razumijem gospođu kad govori o šarlatanstvu. Vidiš i ja imam loše mišljenje o tim 060 telefonima i ni u ludilu mi ga ne bi napamet palo zvat (čak ni iz zabave). Iskreno, nisam ga nikad ni zvala - osim ako nije bila humanitarna pomoć. Možda zbog posla koji radim, ja se svakodnevno susrećem sa takvima, pa sam bijesna kad gledam varalice u oči kako me pokušavaju muljat!. To je problem s kojim se ti svakodnevno susrećeš. Ti, nažalost, moraš uz svoju borbu za život, dokazat da ne spadaš među takve! Ipak, srećom, netko i ovako malko "prošvrlja" netom...i dovoljno mu je pročitat dvije rečenice da shvati da nikom ništa ne obećavaš. Nadam se da će i ovaj moj komentar tebi prištedjeti bar 5 minuta uzaludnog dokazivanja da "nisi od onakvih" |
Elyca | 12.03.2007. u 11:58Jednoga dana, kad me ne bude više i kad iluzije stvarnosti zvane prestanu za me... Duboko negdje u prahu svome zadovoljan bit ću i bit će mi drago da jedno dijete živi, nekad moje dane... Pozdrav poštovanoj čarobnici! Nemilosrdnoj osloboditeljici od okova iluzija! :) Šala - mala, ali da je lako, nije lako... zna se... |
vedjak | 12.03.2007. u 13:25Donekle razumije N.N., ostala je "gola" pred tobom, ali mislim da je više muči što se osjeća gola pred sobom. Srećom ja svoje otkrivanje nisam tako doživjela, ali nakon prvobitnog šoka, već će pokušati učiniti nešta za sebe. Već to što je došla do tebe znači da traži pomoć. Ne zadovoljimo svaku radoznalu pomisao, uvjek je neki veći razlog iza toga. Najteže je skupiti snage i učiniti nešta za sebe. I ja često pomislim da bi bilo bolje da si mi dala i uputstvo za upotrebu sa novim saznanjima ))))...znam da moram sama doći kraju. |
I.M. | 12.03.2007. u 13:25Prije desetak godina i ja bih napisala jedno slično pismo učiteljici Reikija, jer kada je skinut prvi sloj zidina, ostale cigle počele su se same urušavati...mislim da je već sama odluka da dođe do tebe rušenje tog prvog sloja, a suočavanje sa vlastitim strahovima je i najteži korak ...barem je meni bilo tako , samo što sam imala tu sreću da sam imala izvanjsku i unutarnju potporu...nadam se da će pronaći Svjetlost na svojem putu...tebi draga Irida šaljem najtopliji zagrljaj:-*) | Safiris | 12.03.2007. u 13:28
Ndaaa, jasan mi je taj profil osobe i ljutnja kad ne dobije ono što želi,nego dobije ono što treba dobiti. I sama se ponekad susrećem sa onima koji se naljute kada im ne "pročitam" ono što oni žele čuti. Jako dobar primjer i z prakse iako će se vjerojatno naljutiti kada ga pročita na blogu. |
champs-elysees | 12.03.2007. u 14:05neki mnogo puta mjesaju simboliku i metaforu... |
5@k XIII. | 12.03.2007. u 16:38Eto što se desi kad kopamo i iskopamo nešto čime se ne znamo snositi... |
55555 MAČKA | 12.03.2007. u 16:45najlakse je krivit druge za svoje probleme i tugu, umjesto da se trazi krivca nek se digne na noge i pocne rjesavat probleme...nek se pomiri sa stvarnoscu i neka prihvati kritiku |
filozofije jednog leptira | 12.03.2007. u 17:04nadam se da je N.N. shvatila da joj budućnost donosi sjaj... |
sewen | 12.03.2007. u 19:22Draga, razumijem je. Nije to lako... Stvarno je ostala gola i ranjiva. Jes da je to cijena za rušenje zidova, ali treba vremena da nauči dići glavu od svoje izranjavane gole kože prema nebu. Uopće ne dovodim tvoju stručnost u pitanje, koliko god cijenim tvoj rad, toliko sa njom i suosjećam. Znam da joj ovo može dati samo odmak i da će u biti sad prestati gledati što je bilo i vidjeti kako dalje, ali u ovom trenutku joj je teško i od sveg srca joj želim da kroz to brzo prođe. A tebi veliki zagrljaj što činiš dobro! |
kvinna | 12.03.2007. u 19:33i kad nisi tu
ti si tu...
to je misao koja me vodi....
pročitala sam i nedjeljni post....lijepo savjetuješ, ali što je s onima koji se boje zagrljaja k'o žive kuge...pretpostavljam kako je vježba prikladna i za članove familije koji su zaboravili kako i roditeljski zagrljaj hrani dušu.... veliki pozdrav i osmijeh ostavljam |
Moram priznati, Irida, da i u meni izazivaš strah. Nadam se da se nećeš naljutiti, tvoj mi je blog jako drag, a time i ti, ali, eto, neka jeza vreba na mene iz prikrajka... |
Helada | 12.03.2007. u 23:02istina boli... jako... ali jos i vise kad te iznenada tresne posred lica i to od osobe koju trazis pomoc... tada je prva reakciju tu istu osobu okriviti za sve umjesto priznati sebi tu istinu... tesko je to, jako tesko... nadam se da ce N.N. uspjesno prezivjeti ovo otkrivenje...
pozdrav! |
mislim da do tuge dolazi kad se čovjek skine pred sobom i kada se pogleda i shvati da ne izgleda kako je mislio, kada se iluzija rasplini. A svi mi sanjarimo i imamo svoje maštarije, to je normalno, i svi mi ponekad poletimo i razlijepimo se o pod. a šta ćeš.... ugodan dan ti želim |
sunfire | 13.03.2007. u 09:19 http://blog.dnevnik.hr/irida/2007/03/index.html
Slijedi: MORAM NAĆI SEBE!
bglavac
edin.kecanovic
