Slučaj male Lare je pomalo atipičan (mada je svaki slučaj poseban na svoj način) zato ću ga ispričati od početka.Nazvala me mlada žena u rano jutro objašnjavajući nepovezano i zdvojnim glasom, kako je njezina mala djevojčica stalno bolesna i kako ona više s tim ne zna izlaziti na kraj.Pokušavam razgovor dovesti do neke točke suvislosti i jednostavno pitam s kim razgovaram.

»Marina s ove strane, oprostite, malo sam iznervirana, za mnom je još jedna neprospavana noć,bili smo i u dežurnoj bolnici, ne znam više što da radim», rekla je u jednom dahu.Djevojčica se zove Lara, ima 3,5 godine i do tri godine je bila najzdravije dijete na svijetu.Zadnjih 6 mjeseci je non-stop bolesna, stalno je na antibioticima,bronhitis, gnojna angina, obična prehlada se pretvara brzo u nešto ozbiljno, jedna infekcija smjenjuje drugu i nikako da izađu iz tog začaranog kruga.Na pitanje što se desilo prije 6 mjeseci objašnjava da je mala krenula u vrtić, jer je ona konačno dobila posao i vrtić je bio prirodno rješenje.Na moje pitanje, kako je prihvatila vrtić, kaže da je u početku bilo dramatično(suze, grčevito i neutješno jecanje, plakale su obje i na dolasku i na odlasku iz vrtića), ali da se s vremenom primirila i bilo bi dobro da ona nije tri dana u vrtiću, pet dana bolesna i tako stalno, tako da zapravo pravog kontinueta tog boravka u vrtiću ni nema. Napravili su alergijske testove, nije alergična.Imunološka analiza kaže da na tom području nema upozoravajućih faktora, pa u čemu je problem? Kažem joj da neka djeca trebaju više vremena za privikavanje na vrtić i uglavnom se razbolijevaju češće zbog povećane izloženosti.Nije to, kaže ona, kod svake krize njoj je već drugi dan bolje, ali ja ne mogu svaki put kad me nazovu iz vrtića da dođem po nju jer ima temperaturu, uzeti bolovanje jer sam na probnom roku i želim zadržati posao.A otac, pitam, a ona objašnjava da on radi odgovoran posao i ne može izostajati. Snalaze se s bakom i kojekako.Nastojim joj razložnim glasom objasniti da to nije situacija u kojoj bih ja mogla nešto učiniti, ali ona inzistira da dođe i dovede Laru, njena prijateljica dolazi k meni i ima veliko povjerenje u ono što radim, a ona vjeruje prijateljici..

Nevoljko pristajem upozoravajući je da se može dogoditi da mora čuti i nešto što joj se možda neće svidjeti.

Došle su u 16 h, poslije Larinog popodnevnog sna.

Marina, brižljivo dotjerana mlada žena (no, ni vješti make up nije sakrio duboke podočnjake)i njena mala kopija, Lara, dražesnih i ljupkih pokreta, krupnih plavih očiju na svjetloputom licu uokvirenom plavim loknicama.U početku se mala bojažljivo i nesigurno drži mame, ali draž novog prostora i stvari u njemu je povuče i ona polako krene u razgledavanje i istraživanje.Poslije ponuđenog soka pitam je možemo li se malo igrati, našto ona, gledajući u mamu samo kimne svojom plavokosom glavicom.Uzimam svoj visak i krećem iznad njene glave, pa duž cijelog tijela, a ona radoznalo prati kretanje viska, na kraju joj dajem visak da se i sama poigra njime, a Marini saopćavam da joj je dijete organski zdravo.» Pa šta se onda događa s njom»,zbunjeno će ona?Da izbjegnem mučno kopanje po obiteljskoj situaciji, predlažem jednu blitz analizu s karticama psiholoških stanja. Zanima je kako će to pomoći.Objašnjavam da ćemo kroz tu analizu vidjeti kuda ide djetetova energija koja bi trebala služiti za obranu organizma od uzročnika kojima smo stalno izloženi, ali ne razbolijevaju se svi koji su izloženi, samo oni koji se ne uspiju obraniti.

Pružam Marini snop kartica SA ARHETIPSKIM SIMBOLIMA, moleći je da izvuče jednu za sebe i jednu za muža, koji je na čudan način odsutan iz cijele problematike.Izvučene kartice ostavljam licem prema stolu,a preostale raspem u širokom luku po kauču i zamolim Laru da mi jednu donese.Kažem joj da se smije igrati s preostalim karticama(Plastificirane su pa ih ne može oštetiti), što ona jedva dočeka, a ja  s Marinom krenem u analizu.

Lara je izvukla  TUGU .

Pokažem to Marini imajući na umu da je Lara jesensko dijete i da joj melankolija može biti pomalo prirođena, ali ona sama to prokomentira da se dijete jest promijenilo, ali da je mislila da je to samo reakcija na vrtić i da će to s vremenom proći.Kažem joj da je tuga crna rupa u našem organizmu koja guta svu raspoloživu energiju, a zna biti toliko snažna da se od nje može ne samo razboljeti, nego i umrijeti.

Podignem Marininu psihološku karticu i otkrijem  KRIVNJU.

Pokažem joj je, a ona rezignirano slegne ramenima uz škrtu rečenicu;»nisam trebala prihvatiti posao».

Kažem joj da i druge majke rade, ali ona to ne komentira.Podižući očevu karticu pitam za njegovo ime jer ga želim uvesti u taj psihološki prostor kao osobu, a ne neku sivu figuru. Zove se Stipe, a sa njegove psihološke kartice vrišti  BIJES.

Pitam Marinu što njoj to govori, a ona počinje grčevito plakati isprekidano objašnjavajući da je sve krenulo nizbrdo kad se ona zaposlila.On je bio protiv toga, on dobro zarađuje, on se može brinuti za obitelj.Privikavanje na vrtić je palo njoj na leđa (ta ona je htjela raditi), a isto tako i snalaženje sa tim silnim infekcijama i neobjašnjivim temperaturama. Bez imalo podrške svako jutro s krivnjom u srcu ostavlja svoje dijete i sa još većom krivnjom je popodne podiže, a dijete to itekako osjeti.I na samu slutnju bolesti atmosfera u kući dolazi do ruba eksplozije.Lara treba puno snage za aklimatizaciju u vrtiću, a kad se vrati doma to više nije ono ugodno mjesto koje pamti, jer između njenih roditelja stalno frcaju iskre   i zbog toga se ne razumijevajući što se događa sve više povlači i zatvara u svoju TUGU. To jest začarani krug koji treba razbiti da bi mala Lara imala snage i za borbu s infekcijama kojoj su sva djeca izložena, ali na sreću velik broj djece se uspješno nosi s njima i kroz proces odrastanja ih na vrijeme ostavi za sobom.

 

Predložila sam da cijela obitelj ode na obiteljsku terapiju u Kukuljevićevu i cijeli slučaj izgubila iz vida jer je povratna informacija izostala.No, nedavno sam u jednom kafiću naletjela na Marinu u veselom društvu mladih žena i bila zapanjena promjenom koju sam vidjela. Mahnula sam joj, a ona se digla, došla do mog stola, zagrlila me i rekla: Znate, vi ste me spasili, a spasili ste i moj brak.Da onda nisam došla k vama, vjerojatno bih se rastala.Još odlazimo jedanput mjesečno na terapiju, ali sada je sve drugačije.Istina, Stipu je na terapiju morala pogurnuti psihologica iz vrtića (zamolila sam je za pomoć), ali sada je super.Pitam je gdje je Lara i kako je? Veselo mi saopćava da «ima izlaz s prijateljicama», a Lara je s tatom i super je, ponekad nešto «zakači», ali uglavnom je dobro.

Eto, trebamo biti svjesni da se sretni ljudi ne razbolijevaju i da je bolest čest samo simptom koji nam govori nešto DRUGO.

Emocionalna podrška među članovima obitelji je važna u svakoj životnoj dobi, a u dječjoj dobi je najvažnija

Slijedi: Svi smo jednako ranjivi...