Obiteljske drame u mojoj praksi bi se mogle objasniti Tolstojevom rečenicom: "Sve sretne obitelji su nalik jedna drugoj, svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način".

Ona je sjedila za mojim stolom, masne kose, nemarno svezane u rep, posve zapuštenog izgleda i vidno "živčana". Izgledala je starije od svojih stvarnih godina jer su joj bore gorčine nagrdile kutove i inače tanušnih usana, a čelo je već bilo izbrazdano horizontalnim dubokim borama iako im još nije bilo vrijeme. Nenašminkana, krutog držanja zbog "pravednog gnjeva" skoro histeričnim glasom je pitala: "Hoće li se moj muž ikada promijeniti?"

Ne sluteći ništa, otvorim karte na njezin brak i odmah se ukaže kaos i bol koji je vidljiv i na njezinom licu. Pitam je: "Koliko to vas ima u vašem braku i tko jee ljubavnica"?

Ona počne plakati. Imaju dvoje djece i živjeli su ssretno i zadovoljno sve dok se k njima nije doselila njezina, puno mlađa sestra, jer je krenula u srednju školu u njihovom gradu. Roditelji su inzistirali da je prime na stan, zbog troškova, a i oni su mislili da će ona ponekad moći pričuvati njihovu djecu kad trebaju nekud otići i tako su je primili misleći spojiti ugodno s korisnim.

Dugo je sve izgledalo naoko normalno. Možda bi i dan-danas mislila da je sve u redu da joj jednog dana nije pozlilo na poslu, pa su je poslali doma, a u kući je naišla na šok. Njezina mala sestrica i njezin voljeni muž su se valjali goli golcati u njihovom bračnom krevetu. Od šoka je zanijemila, pozvali su hitnu, jedno vrijeme je provela na psihijatriji, a onda su je, kad joj se govor povratio, poslali doma.

Uskoro se vratila i na posao. Odtada je prošlo četiri godine, no, karte pokazuju da su još uvijek svi u toj čudnoj zajednici i ona to potvrđuje. On živi s njih dvije, katkad naizmjence, a katkad i istovremeno.Pitam je zašto sestru nije izbacila iz kuće, ili muža, ili oboje, ona samo plače. Kaže da nije mogla od sramote, nju samo zanima hoće li se njezin muž promijeniti?

A zašto bi se on mijenjao, kad je ona pristala na taj čudni "trijumvirat", pitam je posve razložno. Pitam je zašto se nije rastala? Ona tvrdi da ga još uvijek voli. Sestra joj je sad već punoljetna, pa ga ne može ni optužiti za zavođenje maloljetnice. Pitam je šta će se dogoditi ako sestra zatrudni, tko će to dijete hraniti? Šta ako se setra zaljubi u drugog muškarca, što će njezin muž napraviti?

Ona je često na psihijatriji, ali tvrdoglavo želi održati taj "brak". Kažem joj da to već odavno nije više brak, nego neodgovorno orgijanje u kojem će svi platiti svoj danak, a ona ga već odavno plaća. Moj zadnji pokušaj da je urazumim je pitanje: "Zar se ne bojite za svoju djecu?" No, ona samo nemoćno sliježe ramenima.

Tužno gledam u raširene karte koji iscrtavaju kronologiju kaosa i konačnog sloma i lijepo joj kažem da postoje samo dvije opcije: Da se rastane il da čeka da se katastrofa sama odvrti u svom najgorem obliku.

Ona razočarano protisne: "A ja sam mislila da vi možete nešto napraviti da se on promijeni".

Kažem joj da nitko ne može oraditi stvari koje mora sama odraditi, jer to je njezin brak, njezina sestra, njezin život.

Na odlasku je izgledala još jadnije nego na dolasku.

Slijedi: Moja mama mi preotme svakog dečka...