Da mi je to rekla mlađa osoba ne bih se toliko iznenadila. No, za mojim stolom je sjedila žena u zrelim godinama i sipala drvlje i kamenje po svojoj, odavno pokojnoj majci. Ljuta je jer po mjestu kruže odurne priče o njezinoj pokjnoj majci i mjesnim muškarcima. Odrasla je uz čovjeka kojeg zove ocem, on ju je odgojio, ali ona sada sumnja da joj je on otac.

Otvaram karte, da zaustavim njezinu bujicu pogrdnih riječi i na njezinu žalost ne mogu joj dati pouzdan odgovor. Pitam je je li on bio dobar prema njoj? Ona kaže da jest, ali da je bio mlakonja kooji nije mogao zauzdaati njezinu majku. Ona tvrdi da su svi njezini braća i sestre od različitih očeva.

Kažem joj da je jedini pouzdan način utvrđivanja očinstva DNK analiza i ako je to toliko muči neka zamoli oca da to naprave. No, karte pokazuju da je čovjek teško bolestan i u meni crvć sumnje svrdla li, svrdla. Ne mogu odoljeti a da je ne upitam da li zbog skrbi o njemu traži dokaze.Ona se brani i kaže da samo želi istinu. Kažem joj da bi bila moralno obavezna brinuti o njemu i da utvrdi da joj nije otac, jer je on brinuo o njoj dok je bila dijete.

Ona opet sipa pogrde na račun pokojne majke. Zaustavim je, kažem joj da ona nije napušteno dijete, kažem joj da bi trebala biti zahvalna na daru života i tome što se ta majka ipak brinula za svoju djecu... Majka je ipak nije napustila, a moralno prosuđivati svoje roditelje nije nimalo uputno. Bilo bi bolje da brani svoju pokojnu majku od objeda.

Preporučim joj da razmisli o staračkom domu za oca, za kojeg se nije voljna brinuti, opraštanje pokojnoj majci, ma zašto je krivila i posjet psihijatru, jer će se od toliko gnjeva u sebi razboljeti prije ili kasnije...

Slijedi: Moj dečko obožava svoju majku, šta da učinim...?