Kod rada s problematičnim i neuspješnim vezama ili brakovima, uvijek idem u dublju, "obiteljsku anamnezu", u vrijeme odrastanja klijenta ili klijentice koji mi sjedi za stolom.

Za mojim stolom je sjedila lijepa, vrlo lijepa žena, bijele puti, kristalno plavih očiju i kao gar crne kose. Akademski obrazovana, sa sigurnim poslom i brakom u kojem se osjećala "kao riba na suhom". Razočarana i emocionalno prazna, tužno me pita, zašto je to tako i hoće li uvijek biti tako?

Karte pokazuju da je dvadesetak godina u braku i ja je molim da se prisjeti trenutka u svom braku, kad je bilo drugačije, da se prisjeti razloga zbog kojih je ušla u taj brak.

Plave joj se oči zacakle suzama dok je, mucajući, s nelagodom objašnjavala da je njezin brak otpočetka pomalo čudan. Otvoreno me pita da li joj je muž možda homoseksualac, jer puno vremena provodi sa svojim prijateljima. Sve to izgovara mirno, bezizražajnog lica, ukočeno sjedeći, kao neki lijepi kip. Samo po promjenama u njezinim plavim očima, naslućujem buru koja se vije iza njezinog glatkog, bijelog čela.

Gledam karte pred sobom i prvi impuls mi je da joj kažem da se udala bez ljubavi, no umjesto toga joj kažem da su oboje prilično emocionalno distancirane osobe, s tim da se njezin muž drži bar prijatelja, a ona je zanemarila i taj, društveni dio svog života.

Nemaju djece. Karijere su im stabilne. Objašnjava da nije nikad ostala u drugom stanju, a na pitanje o posvajanju navodi muževo protivljenje. Tako su ostali samo njih dvoje, obavijeni omčama zajedništva bez radosti.

Pitam je da li se ikada stvarno zaljubila u ikoga, makar onako usput, makar to bila i nerealizirana ljubav. Ona samo zna šta želi, i zna da to nikada nije iskusila.

Obiteljske karte su joj na ključnom mjestu, pa je pitam o njezinom odnosu u matičnoj obitelji, o njezinom odrastanju.Plavetnilo njezinih očiju zaliju suze, koje se izdajnički počnu kotrljati niz njezino bijelo lice. Pitam je za odnos s ocem. Bio je obožavana, ali vječno odsutna figura njezinog djetinjstva. Na pitanje o majci, njezine plave oči se zatamne, a ona samo drhtavim glasom protisne: "Mene moja majka nikada nije zagrlila..."

I doista, po kartama je njezina majka, zbog muževog stalnog izbivanja bila jedna tužnna, osamljena i razočarana žena. Zatvorena u svoju bol, otvrdnula srca, nije imala snage i topline ni za svoju djecu. Naučila je svoju kćer, kako izgraditi svoj vlastiti "zatvor" i ona sada ne zna izaći iz njega. Strpljivo joj objasnim da nitko, pa ni njezin muž, neće provaljivati u taj zatvor, da bi se ona trebala otvoriti, da vjerojatno neće moći sama, jer se zapravo boji predavanja emocijama iako silno žudi za njima.

Ono što je najvažnije, njezin brak nije bio ugrožen, rastava se u kartama nije pokazivala i njezin dolazak k meni je bio samo vapaj u pomoć.

Preporučila sam psihoterapiju i upozorila je da bi to mogao biti malo duži terapijski postupak.