Često mi ljudi dođu sa samo jednim pitanjem duboko uvjereni da je to doista i jedini doista pravi problem i da ostali događaji u njihovom životu nemaju nikakve veze s tim izdvojenim pitanjem i problemom.
Irena je došla pitati hoće li imati djece i hoće li s trudnoćom biti sve u redu. Začudilo me to pitanje jer sam pred sobom imala zgodnu i mladu 25-godišnjakinju, istina, malo puniju, ali se nije činilo da je to glavni dio problema. Rekla je da je pred udajom i da mora znati odgovor. Pitala sam je zašto uopće u toj dobi postavlja takvo pitanje, ta život je tek pred njom, a ona je kratko i jednostavno odgovorila; «ja sam dijabetičar».
Kad se malo bolje prisjetim svi moji klijenti s tom dijagnozom imaju nešto zajedničko; reakciju na vanjske okolnosti, koja nema nikakve veze sa dobi, spolom i statusom. Dijabetes je autoimuna bolest, a obolijevaju one nježne duše, koje svoju preosjetljivost ne uspijevaju ili se ne usude pokazati svijetu, pa se ona paradoksalno okreće unutra protiv njih samih.
Tihana je imala samo 15 godina kad je s majkom došla k meni. Dijagnoza opet dijabetes. Inja je već s 12 godina imala dijabetes, a Vinko čak 48 godina. Radeći s Irenom, otkrila sam da je dijete rastavljenih roditelja koje nikada nije preboljelo očev odlazak, ali se silno trudila da bude hrabra, «na visini», da unutarnju bol ne pokaže svijetu. Pred vršnjacima je svoju povrijeđenost skrivala zbog stida i straha da joj se ne bi rugali. Pred majkom je tugu skrivala da ne povećava njene boli. Pred ocem (kad ga je viđala) od straha da ta rijetka viđanja ne postanu još rjeđa ili što bi bilo još gore, da potpuno ne prestanu. Inja ima sestru blizanku koja je potpuno zdrava. No, ona je doživjela prometnu nesreću koja joj je zauvjek promijenila život. Stres je bio prejak. Suočena sa smrću «prepukla» je iznutra, pa iako se naoko oporavila, svijet oko nje je zauvjek postao opasno mjesto ,a odgovor organizma je bio dijabetes. Tihanin dijabetes je bio naoko neobjašnjiv. Uspješna obitelj, odlična učenica, normalna doza rivalstva između nje, starije sestre i mlađeg brata. Upada u oči da si sama zadaje visoke standarde, ali je sklona «intelektualiziranju» koje uvjek prekriva osjećaje i ne pušta ih van. Nitko u obitelji nema dijabetes. Kad pokušam dirnuti osjećaje odgovara mi u žargonu: «Ja sam o.k. Sve 5». Vinko je u braku u kojem je doslovno nevidljiva figura. Kraj svoje dominantne supruge ne uspijeva doći do izražaja i brak se održava na njegovom dobrovoljnom pristajanju da na sve njene psihološke pritiske odgovara: «Da draga»! Tako je lakše. Više se i ne buni; radi mira u kući, ali je dobio dijabetes.
Svi su oni imali početne siptome slične. Problemi s vidom, zamagljivanje, učestala žeđ, još učestalije mokrenje, naročito noću, učestala glad, kojekakvi kožni ekcemi. Problemi s vidom imaju veze s našim otporom da vidimo stvari onakve kakve jesu, pogotovo onda kad nam je to neprihvatljivo. Žeđ i glad ukazuju na to da ne dobijamo sve što nam je potrebno za našu unutarnju ravnotežu. Učestalo mokrenje je zamjena za nužna emocionalna pražnjenja koja izbjegavamo bilo zato što nemamo snage ili nam se čine neprikladna ili se možda čak bojimo. Ekcemi na koži? Koža je svojom površinom najveći osjetilni ljudski organ i prva obrana naše nutrine. Kad negiramo, poričemo ili izbjegavamo svoje osjećaje koža uvjek reagira.
Svi moji klijenti su na inzulinu i u taj dio ne diram, jer im je nužan (šteta je već počinjena), ali ću uvjek raditi na tome da ih osnažim i ohrabrim u nedvosmislenom pokazivanju osjećaja. Jedini lijek za njihovu hiperosjetljivost je da nauče pravovremeno i adekvatno reagirati u svim svojim životnim situacijama. Slutnje treba provjeriti, sumnje ispitati, dileme razriješiti. Kinjiti sebe stalnim unutarnjim propitivanjem što je tko htio ili mislio ili da li me voli ili ne voli, uvjek vodi u bolest.
Uvjek ću preporučiti kvalitetnog bioenergetičara, dobrog fitoterapeuta, ali kod autoimunih bolesti, pa i kod dijabetesa naglasak je na promjeni našeg stava prema vanjskim okolnostima i protagonistima tih okolnosti.
Slijedi: Može li grižnja savjesti boljeti?