Došli su k meni ojađeni i utučeni, sahranili su sina jedinca i iako je prošlo već dosta vremena nikako se nisu mirili s gubitkom. Žena je bila u crnini i za vrijeme cijelog savjetovanja je bezglasno plakala. Posve odsutna, lica crvenog i podbuhlog, jedva da je i čula što govorim. U to vrijeme su oboje bili na sedativima i antidepresivima, pa je ta beznadnba tupost bila još jače izražena. Njih je samo zanimalo je smrt njihovog jedinca bila nesreća ili je on to namjerno napravio?
Lepeza raširenih karata odmah ukazuje na nasilnu smrt, ali još ne vidim je li to nesretan slučaj ili se njihov sin sam "zajurio" u jureći vlak, pa izvlačim dodatne karte koje nesmiljeno ukazuju na to da je to bio njegov "izbor, odluka", a ne nesreća. Oni me gledaju s očajem i nerazumijevanjem: "Zašto?"
Njihova priča je pozornica koja tu dramu i tragediju čini još tragičnijom. Vrlo su imućni i vrijedni, svi su im zavidni i sve bi to bilo njegovo, ništa mu nije nedostajalo. Naravno da su svoje ambicije i planove pokušavali prenijeti i na njega, ali on je bio očaran i začaran glazbom, što baš i nije (po njihovom) način da se održi ili uveća imetak. Omogućili su mu prostor gdje je sa svojim prijateljima vježbao svirku, ali su stalno očekivali da je to nešto privremeno, hir, koji će ga proći. Ljudi koji znaju samo "praviti novac" često samo takve sposobnosti cijene i kod drugih, pa i kod svojih najbližih...
Pokušavam što obzirnije reći da njihov je sin stalno dobivao "poruku" da ih je razočarao i da se nije znao više s tim nositi, bio je nježna duša (pravi umjetnik). Oni mi pričaju kako njegovi prijatelji i njegova djevojka svakodnevno donose svježe cvijeće na njegov grob, što meni govore da su i oni još uvijek svaki dan na groblju iako je prošlo više od godinu dana od te nesretne pogibije.
Malo me pitaju o vjeri, o Bogu, o smislu i besmislu...gospodin je jako načitan. Žena je i dalje odsutna, uglavnom muž vodi razgovor. Kažem im da bi se morali okrenuti jedno drugom i ipak polako bi trebali prorjeđivati odlaske na groblje, ne može se živjeti na groblju, trebaju tu mladu dušu "pustiti".
Gospodin želi postaviti još neka pitanja o široj obitelji, nekim dugovima, investicijama, planovima i spekulacijama. Neki odgovori su se poklapali sa njihovim viđenjima i očekivanjima, a neki su ih baš razočarali jer su rješenja bila vremenski daleko od njihovih očekivanja.
Kad su odlazili mislila sam da ih više nikada neću vidjeti i žena doista nikada više nije došla, ali gospodin je povremeno nastavio dolaziti sa uvijek istim pitanjima: o široj obitelji, nekim dugovima, investicijama, planovima i spekulacijama. Kad bih ga pitala za suprugu, samo je kratko i odsječeno objasnio da se okrenula vjeri i upala u neki fanatizam.
Njegova pitanja (novac i samo novac) su iz mene izvukla nešto što inače nikad ne činim, ali izletjelo je iz mene. Rekla sam mu: "Zar vam nije jasno da ste izgubili najveće blago u životu, svoje dijete, saamo zato jer ono nije moglo slijediti vaš san o stjecanju?"
Nije se uvrijedio, samo je rekao da on ne zna drugačije, ne može stati, on jedino tako može nastaviti živjeti, radeći ono što je uvijek radio. Predložila sam mu regresoterapiju. Detaljno se raspitivao o metodi, ali je obećao da će otići i obvezao se da će me nazvati nakon regresije...i doista jest. Nazvao je i skoro razočarano i ljutito rekao: "Kud ste me to poslali? Zamislite, ispalo je da sam u 17 stoljeću živio negdje u Francuskoj i bio obični lihvar, svi su me mrzili, ali su me svi i trebali, valjda su me zato i mrzili."
Pitam ga koliko ga to podsjeća na sadašnji život (i sada ga mnogi trebaju, tj. trebaju njegov novac, ali ga nitko baš ne voli). No, nastavio je po starom.
Još uvijek povremeno dođe kad želi provjeriti neke situacije, dugove i naplate...
Slijedi: Moj bioenergetičar ima nada mnom čudnu moć, što mi radi?