Ovo je dobrim dijelom i osobna priča, a kako je postala i osobna, saznat ćete ako pročitate sve što slijedi. Vrijedi čitanja, jer je ovo jedini slučaj u cijeloj mojoj prebogatoj praksi, u kojem sam prekršila svoje vlastito profesionalno pravilo da se ne zbližavam s klijentima.

Nije mi teško priznati kad ne mogu pomoći, teško mi je što ne mogu pomoći.

Na samom početku savjetovanja, sama mi je objasnila da je ona vjernica-buntovnica, čime mi je izmamila osmijeh prepoznavanja dviju srodnih duša. Njezine velike, lijepe i pametne, širom otvorene, plave oči su pretraživale moju radnu sobu i sve upijale. Kaže mi da je bez očekivanja i da je došla iz radoznalosti. No, već prvo otvaranje karata je demantira. Pitam je liječi li se, a ona prilično buntovno izjavljuje da je medicina u ćorsokaku. Ima dobru liječnicu, ali medicini više ne vjeruje. Kasnije sam upoznala i njezinu liječnicu, no, idemo redom.

Drugo otvaranje ukazuje na izolacuju u ranoj mladosti i ja je otvoreno pitam da li je bila u samostanu? Sada u njezinim očima bljesne osmijeh prepoznavanja srodnosti duša.

S trećim otvaranjem sam završila savjetovanje i otpočela jedno divno prijateljstvo za koje sam znala da nema na raspolaganju puno vremena, ali vrijedilo je svake sekunde. Pogledala sam je ozbiljno i rekla: "Ja vama ne mogu pomoći, ali ćemo se družiti, moje prijateljstvo je sve što vam mogu dati, ako ga želite".

Preselile smo se iz moje radne sobe u dnevni boravak i počele se upoznavati na jedan drugačiji način. Prigrizle smo nešto i dugo, dugo razgovarale, o njezinoj, nažalost neizlječivoj bolesti (ozračena je bila na ratištu) , o medicini, o alternativi, o religijama, o Duši i Tijelu, o Smrti i Životu, o sestri Bernardici, koja također već bila napustila svoju redovničku zajednicu i za koju smo jednostavno konstatirale: "Ona je 'naša'.." .

Ležala je iscrpljena na mom trosjedu i bombardirala me pitanjima tipa: "Zašto to radiš (misleći na alternativu)?"

Kad se malo bolje i snažnije osjećala, dolazila je ona k meni. Moja djeca su je obožavala, jer im nije solila pamet i uvijek im je donosila neke darove. Kad se nije usudila micati iz stana iz straha da joj negdje ne pozli i da ne bude nekome na teretu, nalazila bih vremena da ja odem k njoj. Poklanjala sam joj knjige koje su joj sadržajem zaokupljale Um i odvlačile pažnju od neminovnog kraja, ali i knjige koje su joj mogle pomoći da se pripremi na Prijelaz na drugu obalu. U šali, ali na vrlo ozbiljan način smo obećale jedna drugoj da ćemo se kad "odemo" javiti jedna drugoj s onog svijeta.

Jedanput se pojavila kod mene sa punim vrećicama povrća i sipa i muzgavaca, jer je odlučila skuhati nešto na svoj način, da ne hranim uvijek ja nju. Upoznala sam je sa svojim prijateljima. Kad je bolest naočigled uznapredovala ulagala sam silnu energiju da je nagovorim, da svojoj obitelji koja nije imala pojma kroz šta ona prolazi, kaže, da ih pripremi. Odbijala je citostatike. Borila se, voljela je život i željela živjeti. U međuvremenu sam upoznala i njezinu liječnicu.

Dvije godine sam pratila kako Smrt "obigrava" oko nje i kako joj ona prkosno odolijeva. Silno su me plašili njezini trenuci poricanja i pobune, kada bi prokosno sjedala za volan i bezglavo i besciljno jurila u Nigdinu, samo zato jer se osjećalaa sve lošije i nemoćnije, kao da je u takvim jurnjavama izazivala Smrt.

Nekako sam je uspjela nagovoriti da ipak mora reći obitelji i nakon toga sam upoznala i jedan dio obitelji, a nakon njezine smrti sam upoznala cijelu obitelj. Svi su živjeli izvan Zagreba, a ona je bila ipak dovoljno prisebna da uz sebe ima, kadgod je to nužno i prijateljicu koja joj je pomagala, održavala joj stan, išla u kupovinu, ali s njom nije mogla voditi "filozofske" rasprave koje su joj hranile već izmrcvarenu Dušu. Žena je bila praktična osoba, sa "sve četiri noge na zemlji" i briga o njezinim zemaljskim potrebama je bila gornji prag tog prijateljstva, ne manje važan. Cijenila je to jako.

Uživala je kad bi joj kvartovska djeca pozvonila na vrata, uvijek je za njih imala spremnu zdjelu sa slatkišima. Ni jedan prosjak sa njezinih vrata nije otišao praznih ruku. Tu zimu mi je jedanput došla u tanušnoj jakni. Pitala sam je gdje joj je zimska jakna, a ona se branila da joj u autu ne treba. Na krajuu sam izvukla iz nje da je dan ranije u svom kvartovskom parku naišla na prosjakinju koja se smrzavala i jednostavno skinula svoju jaknu i obukla tu siroticu.

Drugu godinu smo se rjeđe viđale, jer se ona sve iscrpljenija, sve više povlačila. Nije željela da je itko gleda u tim lošim fazama, nije željela ničije sažaljenje i suze. Zadnji naš izlazak u javnost je bio te godine na Petrovo, na njezin imendan. Inzistirala je da me odvede na ručak u čast svoga imendana. Vidno je oslabila i u sebi sam se pitala koliko snage je morala izvući iz sebe za ovako nešto. Ručale smo u Lidu, na Jarunu. Najedanput je zagrmilo, prosijevalo i zapuhalo takvom silinom da je tenda iznada nas odletjela visoko u nebo, a metalna konstrukcija se jednostavno skršila. Svi gosti su sa terase utrčali u restoran, konobari su panično spašavali što se spasti da, a ona je veselo izjavila: "Vidiš da se i Nebo buni, kako onda da ja samo mirno čekam".

Nakon te Petrovske oluje ona je bivala sve lošije i lošije, na kraju je završila u bolnici u sterilnoj komori. Zabranila je svima da je posjećuju, željela je da je se sjećaju vesele i poletne, kakva je u Duši i bila. Ja sam ipak otišla u bolnicu, stajala sam u dnu njezinog kreveta i tužno gledala kako gasne. Tgnula se i samo kratko i tiho prošaptala: "Tko je tebe pustio ovamo, zabranila sam da mi itko dolazi?"

Ispričavajućim glasom sam rekla da sam je morala vidjeti. Nekim čudom su joj vratili dovoljno snage da su je mogli prebaciti na odjel. Komunicirale smo mobitelom. Otišla sam joj u kratki posjet, bila je stvarno živnula, čak je i želja imala. Rekla je da joj se jede domaća bućnica. Sutradan sam ispekla bućnicu, nazvala sam je i rekla da dolazim. Gradski promet je bio rijedak i moje putovanje do bolnice se oteglo. Na vratima me dočekala rečenicom: "Gdje si više, nikad te iščekati". Bućnicu je samo malo probala i rekla da će je kasnije jesti. Njezin pogled je nekako otvrdnuo. Vidjela sam da je opet iscrpljena pa sam rekla da je neću dugo gnjaviti, ona je na to rekla: "Znaš, ja sam se konačno s ovom mojom bolešćurinom dogovorila, čuvaj moje prosjake, budi dobra prema njima". To je zadnja rečenica koju sam od nje čula za života. Ona je bila spremna na odlazak, nije se više borila, predala se.

****

Drugo jutro u mojoj radnoj sobi me dočekalo nešto što se nikada prije i nikada kasnije nije dogodilo. Sa mojih zidova su popadale sve slike i sve drugo što je na njima bilo. Nijedno staklo se nije razbilo. Samo deset minuta kasnije me nazvala njezina sestra i saopćila mi u suzama: "Umrla je, otišla je, nije više s nama".

Pogledam te popadale predmete sa mojih zidova i u sebi kažem: " Bila si tu ". Na izlazu iz mog stana, na prvoj stepenici stubišta žir...???...u krugu od 15 km nema nigdje hrasta...???

Ispraćaj je kretao iz bolnice prema njezinom rodnom mjestu. Nakon ispraćaja s prijateljicama idem na kavu. Prije konobara do našeg stola stiže prosjakinja s krunicom omotanom oko naboranih staračkih ruku sklopljenih na tihu molbu: Spustim novčanicu na ruke koje raširi, a u sebi kažem: "Aha, već mi ih šalješ". Prisjećam se našeg obećanja da će ona koja prva ode naći načina da se javi.

Tu noć sanjam buket bijelih svilenih ruža i mentalnu poruku od nje: "To sam ti ja". San me probudi. Bila je vrlo razvijena Duša i nije čudo što su to bile bijele svilene ruže. Poslije tog sna dugo ništa, a onda jedne noći u snu mi zazvoni mobitel. Javljam se i jasno čujem njezin glas: "Neću ti se više javljati, moram ići dalje".

****

Nikad je neću zaboraviti. Bila je Anđeoska Duša.

Slijedi: Gospođo, da mi je netko prije 10 godina rekao...