Ne znam jesam li ja trebala njemu ili on meni, ali i telefonom i po dolasku je jednostavno iako sa malo zapinjanja u glasu rekao: "Ja trebam samo razgovor..."

Osupnula me njegova mladost, rekao je da ima 21 godinu, ali zbog iznimno svijetle puti, blijedoplavih očiju i figure na donjoj granici mršavosti izgledao je mlađe. Visok i zbog toga lagano povijen, predugačkih nogu i ruku, ali ga se ne bi moglo nazvati krakatim. Ruke je na čudan način ponekad (možda kad se osjećao kao da je u neprilici, kao da mu je neugodno) lomio,  zapravo kršio, a i inače su izgledale kao dvije "izgubljene ptice" koje žive neki svoj samostalni život, posve odvojen od njega. Dugački, tanki, plavim žilicama prošarani prsti, da nije djelovao tako nespretno, mogli bi to biti umjetnički prsti. Nešto je bilo sa njegovim doručjima (dorzum obje šake), kao da su nekad bila slomljena, pa nespretno srasla.

Na njemu čiste traperice i kao snijeg bijela košulja raskopčanih gornjih dugmadi, no, to ga nije činilo "barabastim" kako bi izgledalo na svakom drugom muškarcu njegove dobi. Lice mi je bilo najzagonetnije, zračio je bezazlenošću koju su njegovi vršnjaci odavno izgubili. Smijao se otvoreno i često, no taj smijeh se na momente pretvarao u "grč" i tada bi zapinjao u razgovoru. Bilo je jasno da je bio dijete sa posebnim potrebama i da sada, kao već mlad čovjek nastoji izgraditi svoju samostalnost. No, po njegovim gestama, po iskrenom smijehu koji se ponekad "zaledio", po povremenim smetnjama u govoru nisam mogla prepoznati nijedan poznati "sindrom", nije se uklapao ni u sliku "down sindroma" ni ičeg drugog poznatog, kao da je imao mješavinu svega i svačega i kao da je odlučio prkositi svemu.

Doista želi samo razgovarati. Naravno, zanima ga hoće li ikada naći ljubav? Pričam mu da imam puno klijenata oba spola, sa različitim hendikepima, puno vidljivijim od njegovih smetnji koji su ostvarili potpun život uključujući i ljubav kao ostvareni cilj.

Molim ga da mi malo opiše svoj način života. Naravno, ima prijatelje, ali ih ne uspijeva pratiti u njihovoj mladenačkoj obijesti, ali to i ne želi. Puno volontira. Kad ga pitam gdje, on nabraja: "U Stančiću" i sličnim ustanovama ili gdjegod ga trebaju".

Iznenadi me njegov opis volontiranja u rodilištu, na odjelu malih beba i inače na dječjim bolničkim odjelima. Kad ga pitam šta bi on mogao raditi kod malih beba, on mi objašnjava da kružnom, nježnom masažom dječjih trbuščića smiruje grčeve bebama. Kaže mi da to najviše voli raditi i da na taj način on komunicira s tim malim bićima koja su tek stigla na ovaj svijet. To mi ima logike, kao majka sam i ja tako svojim bebama smirivala grčeve, no, prvi put (i zadnji) sam čula da u našim bolnicama dopuštaju nekome izvana da to radi na odjelu.

Nikada nisam provjerila tu priču. Ako je bila istinita, bio je to način da on ostvari taktilnu komunikaciju koja mu je inače bila uskraćena. Njegovi hendikepi su od njega stvorili vrlo suosjećajno biće sposobno za vrlo suptilne pristupe.

On je bio svjestan svih svojih ograničenja, pa ipak je zračio optimizmom i voljom da svom životu da smisao i svrhu.

Sjetim ga se kadgod mi netko u naponu mladosti, zdravlja i snage kuka na Sudbinu. On se nijednog trenutka nije požalio, a svako njegovo životno iskustvo je doživljavao kao malo Čudo i prihvaćao kao Dar.

Usput, karte su pokazale da će naći svoju srodnu dušu, što je i zaslužio.

Slijedi: Moj muž je zaveo moju sestru tinejdžericu, što da radim?