Ova priča se dogodila davno prije gay parada, dok je AIDS bio riječ koja se šapatom izgovarala...
Muškarac koji me nazvao je vrlo oprezno i sa skepsom rekao: "Nisam siguran hoćete li me pristati primiti, jer: Ja imam AIDS..."
Kažem mu da ako očekuje terapiju, onda nema smisla da dolazi, jer ja nisam terapeut, barem ne te vrste, ali ako treba savjetovanje kakva inače radim, onda AIDS nije zapreka dolasku. Kaže da ne traži terapiju i dogovorimo dolazak.
Na ulasku u moju radnu sobu mu pružim ruku, a on s ustezanjem pruži svoju, očito ga je društvena stigma načela i na tom planu. Njegova krhka, iscijeđena i izmoždena pojava me osupne. Osim na filmovima, nikad prije nisam bila tako blizu bolesniku kojeg razara HIV. Sjeda za moj radni stol, sav utonuo u samosažaljenje.
Pričati je počeo polako, ja ga samo pozorno slušam. Samosažaljenje ga ne napušta, ali nalazi riječi i ima potrebu ispričati svoju dramu. Tvrdi, da ga je zaveo vlastiti nadređeni koji se uspješno krije iza svog društvenog ugleda i obitelji koju je ipak stvorio. Tvrdi da ga je on i zarazio HIV-om. Kad je postalo prekompliccirano, jednostavno ga je "šupio" s posla. Ostavši bez posla, bez sredstaava za život, još mlad, a već teško bolestan, prisiljen je prodati stan za lijekove i golo preživljavanje. Njegov ljubavnik ne želi ni čuti za njega, nitko mu, čak ni obitelj ne želi pomoći...
Začudo, ne djeluje suicidalno, ne još. Samo je pun gnjeva i pritajene mržnje, čak želje za osvetom. Opsesivno ponavlja pitanje koga sad "upropaštava" njegov ugledni, oženjeni ljubavnik. Željan je osvete. Samo mu upale oči gore, plamte tamnim sjajem i ne znam je li to od bolesti ili od te žudnje za osvetom. Kao i svi povrijeđeni, želi kazniti osobu koja ga je dovela u ovo stanje, želi da i njega zaboli, jer misli da će samo tako osoba shvatiti kako njega boli.
Vrlo oprezno mu tumačim da je za sve potrebno dvoje, i da je nemoguće okriviti samo jednu stranu u bilo kojoj priči o dvoje ljudi. Objašnjavam mu da se povrijeđena ljubav najčešće prometne u osvetoljubivu mržnju. Moj savjet je da se prestane na taj način iscrpljivati, jer ga bolest i egzistencijalne brige dovoljno iscrpljuju...i previše...
Pita o mogućnosti povratka na posao...karte stavljaju naglasak na liječenje i promjenu posla, nikako povratak na stari posao, ali on očajničkistremi ka blizini objektu svoje žudnje...
Pita hoće li ikada više imati svoj stan, svoj život...savjetujem mu da iznajmi mali stančić i oprezno troši preostali novac dok ne ojača i ne osmisli svoju egzistenciju na drugačiji način...
Nisam ga baš uspjela uvjeriti...mržnja i osveta su u njemu bile prejake i već je opasno balansirao na rubu ucjene...bio je spreman početi uništavati svog ljubavnika, kako je on uništio njega. Objašnjavam mu da je upravo zbog takvog ponašanja izgubio posao i da se s "nedodirljivima" nije ni trebao uplitati, a da nikako s njima ne treba obračunavati, tako krhak i oslabljen bolešću...
Slijedi: Ja sam na žutom...