Nikada ne razuvjeravam moje klijente u njihovom viđenju njihove stvarnosti. Od toga klijent nema nikakve koristi, ali isto tako ne uljepšavam odgovore koji se otvore ma kakvi oni bili, jer ni od toga nema koristi.

Nju neću nikada zaboraviti. Izgledala je "skupo" i zvučala jako razmaženo. Ušetala je tako mlada, lijepa i atraktivna, u oblaku skupog parfema, s nehajnom izjavom: "Ja zapravo nemam problema" i odavala je takav dojam. Ja sam samo usput prokomentirala:"Blago vama, vi ste jedna od rijetkih, a što vas onda dovodi k meni?"

Ona ima samo jedno pitanje: "Hoće li ikada ostvariti vezu sa osobom tom-i-tom?" Objašnjjava mi da joj je jedan rutinski odlazak u bolnicu unio nemir u život. Ne može prestati misliti na doktora koji ju je taj dan pregledao. Tvrdi da je to bio "klik na prvu" i to obostrano. Detaljno mi opisuje da je dobila "poseban" tretman, da ju je čak otpratio do izlaza iz bolnice iako su ga ostali pacijenti strpljivo čekali, a to mora nešto značiti (s njegove strane).

Otvarajući karte i ja nehajno, kao usput pitam: "A što je s vašim brakom...i njegovim, jer je jasno da je i on oženjen...?"

S njezinim brakom je sve u redu, ona se "dobro" udala i tu ne bi ništa mijenjala, ali ona želi svog doktora, a ne bi dirala ni u njegov brak.

Smijem se i kažem joj da se otkad je svijeta i vijeka đaci i studenti zaljubljuju u svoje profesore, pacijenti u svoje liječnike, zaposlenici u svoje šefove i da to na svu sreću ostane, u većini slučajeva u zoni maštarija. Oni rijetki koji i ostvare svoje maštarije poprilično si iskompliciraju život i tu je vrlo malo sretnih završetaka.

Ona mi objašnjava da si ne može pomoći, da odlazi najmanje jedanput tjedno u bolnicu, da sad već odavno nema razloga, sad izmišlja tegobe samo zato da bi ga vidjela, uvjerava me da ga mora imati, da se neće smiriti doka ne bude njezin.

On i dalje šarmantno očijuka s njom, ali ne poduzima ništa, a nju ta igra mačke i miša sad već izluđuje. Ona ga želi do bola i jedino što je zanima je; hoće li ga "sbariti".

Karte su otvorene u "dvosmislenom redu" što znači da je u odgovoru na postavljeno pitanje sve moguće, pa je pitam šta će biti ako joj to ugrozi brak, no, ona me uvjerava da njezin brak ništa ne može poljuljati.

Pitam je zašto nije zaposlena, ona ponosno izjavljuje da njoj to ne treba, jer su imućni i njezin muž sjajno zarađuje. Na pitanje zar ne želi svoju samostalnost ona odgovara da ona ionako može raditi šta hoće. Pitam je je li jedinica u obitelji, odgovara da jest, a i udala se za jedinca. U sebi se dogovaram sama sa sobom kako joj formulirati odgovor, a da se ne uvrijedi.

Kažem joj da karte otvaraju sve opcije i sve je moguće, ali isto tako da se ponaša kao razmaženo dijete koje mora imati sve što poželi i možda se "njezin" doktor upravo toga boji pa zato okoliša. Postoji i liječnički etički kodeks i ona ga svojim napadnim obigravanjima može profesionalno ozbiljno kompromitirati. Nije on nevinašce koje ne bi, ali mu ne treba razmažena, hirovita ljubavnica koja mu može iskomplicirati i privatni i profesionalni život.

Predlažem joj da se počne nečim baviti, ne zbog toga što joj treba novac, nego zbog toga što je zdravo raditi. Neka izađe iz svoje luksuzne kuće među ljude, makar samo volontirala, manje će se dosađivati i lakše nositi s realnošću.

Začudo, nije se uvrijedila. Došla je još nekoliko puta s uvijek istim pitanjem, a onda sam ja otišla iz Hrvatske i izgubila iz vida njezinu romansu...

Slijedi: Što moja psihijatrica hoće od mene...?