Već sam spomenula da ne volim naručivanja i kad me netko nazove i kaže mogu li doći odmah, bar znam da stvarno dolazi. Toga dana sam se čak mislila malo odmoriti i napraviti neke posve osobne stvari, kad je telefon zazvonio. Iz slušalice je odjeknuo muški glas: "Gospođo, po broju vašeg telefona, ja sam upravo u vašem kvartu, imate li malo vremena za mene". Pokušala sam se našaliti, pitajući ga da li uvijek obavlja stvari tako, usput, jer očito ovo nije bio ni planirani ni smišljeni poziv. Nije htio raspravljati, nego je samo ponovio:" Hoćete li me primiti?"

Objasnila sam mu kako da dođe do mene i ubrzo je zvonio na mojim vratima, stvarno je bio blizu (iskrenost za početak). Otvorim, na vratima ugledam stasitog, muškarca, koji je svojim velikim rukama "obgrlio" štok na obje strane vrata. Nisam znala da li se samo naslanja ili se boji da bih mu mogla zalupiti vrata, pa pripravan čeka, da me spriječi u tome. Bio bi jako zgodan da mu kožu lica ne nagrđuju nekakve flekice, ranice, šta li, kao da ima neku alergijsku reakciju. Dopratim ga do moje radne sobe, pokažem mu gdje će sjesti, ali on ostane stajati nad stolom i najedanput iz pojasa iza leđa izvadi pištolj (ne razumijem se u oružje), svom težinom ga spusti na moj stol i s očajem u glasu dahne: "Gospođo, ja ću se danas ubiti"!

Načas, samo načas me to paralizira, ne dopuštam mu da vidi ijednu emociju na mom licu, nego mu smireno i polako kaže: "Dug je dan, ako ste to naumili napraviti stignete još, ali sad ste došli razgovarati, molim vas spremite pištolj i sjednite"

Začudo, poslušao me, ponovo zataknu pištolj na njegovo mjesto i skrušeno, kao dječačić sjeo na pokazani stolac. Ne pitam ga što ga dovodi k meni, ovaj put sam ja znatiželjna, pa mu odmah pružam špil tarota da ga promiješa. Brzo mi vraća špil, ne odaje nervozu, osim što se obilato znoji. Zahvalan je što smije pušiti i žudno poteže dimove tek zapaljene cigarete. Kažem mu da ću prvo otvoriti jednu generalnu šemu iz koje ćemo vidjeti šta treba posebno otvarati i izlistavati. Usput ga pitam je li kada bio na ovakvom savjetovanju i ako jest da ne uspoređuje, jer svatko radi na svoj način. Kaže mi da je prvi put na jednom ovakvom mjestu, ja zurim u otvorenu piramidu karata pred sobom i kako god okrenem imam pred sobom osobu okruženu gomilom muškaraca. Nije svećenik, oni ne nose oružje, barem ne bi trebali, pa ga jednostavno ipak pitam da li radi u policiji ili u vojsci, a on žestoko grune: "Gospođo, da se ne lažemo, ja sam homoseksualac i da, radim u vojsci". Pokažem mu kartu njegovog braka i kartu djece i jednostavno konstatiram: "Dobro, ali koliko vidim oženjeni ste, a imate i djecu".

Na tu moju rečenicu se razveže. Oženjen je, ima četvoro djece i voli ih ih, naravno, njegova su djeca. Raspriča se o surovosti zagrebačke gay scene, o svojoj zaljubljenosti i neuzvraćenoj ljubavi, gonjen potrebama ide od jednog do drugog partnera (sitne ranice po koži njegovog lica dobivaju iobjašnjenje i posve drugu dimenziju), o tome da nema više snage tako živjeti, da nema snage otići doma i pogledati u oči ženi i djeci i zato je odlučio skončati.

Pitam ga zašto se oženio, on prostodušno objašnjava da je mislio da će ga to izliječiti. Pitam ga otvoreno je li me spreman poslušati i napraviti sve što mu kažem. On bojažljivo pita zar mi nije muka od njega, očekivao je zgražanje, osudu. Kažem mu da je ljubav božanska kategorija, a druga je stvar šta ljudi od nje naprave. On u nevjerici ponavlja: "Pa i psihijatri su me pokušali preodgojiti", strpljivo mu govorim da nije ni u sudnici ni kod psihijatra, a on svejednako ponavlja: "Ne mogu vjerovati da vi mene ne osuđujete", kažem mu da će ga vjerojatno i dalje mnogi osuđivati, objašnjavam mu da ja nisam tu ni da prosuđujem ni da osuđujem, a najmanje da ga preodgajam, možda mu mogu pomoći da prihvati sam sebe takvog kakav jest, jer je najvažnije da prestane sam sebe osuđivati.

Dam mu jednostavnu i izvedivu "domaću zadaću".

"Ovako bi trebali postupiti; odvojite se od obitelji, ne morate se odmah rastati, to uvijek stignete, ali nastavite se viđati s djecom i nemojte prestati brinuti za njih. Svojoj ženi objasnite o čemu se radi, s vremenom će možda shvatiti i prihvatiti. Unajmite stan i nađite stalnog partnera".

On i dalje razrogačeno i iznenađeno bulji u mene u posvemašnjoj nevjerici. Jedini komentar mu je bio: "Ja sam očito danas morao doći k vama, valjda me sam Bog poslao".

Pitam ga još jedanput, hoće li me poslušati? On pomalo rezignirano kaže da će pokušati.

Pamtila bih ovaj slučaj samo kao jedan od mnogih da za mjesec dan ponovo nisam čula njegov glas iz telefonske slušalice, ovaj put je zvučao ushićeno: "Gospođo, opet sam u vašem kvartu, imate li samo pet minuta za mene, neću vas gnjaviti, ali moram vas vidjeti, vi ste meni spasili život".

Na vratima se pojavio punih ruku kutija, kutijica, bočica, samo sam gledala kako će mu to početi ispadati iz naručja. Mislim da je pokupovao cijelu parfumeriju.

"Baš ste se naprtili" kažem mu, a on samo dašćući ponavlja: "Morao sam vam se doći zahvaliti, vi ste meni spasili život" i saspe sve iz naručja na moj radni stol. Kažem da to nije bilo potrebno, a on ne prestaje ponavljati: "Nikad vam se neću odužiti, vi ste meni spasili život".

Ja sretno kažem: "Hvala Bogu, niste se ubili", on sjedajući na ponuđenu stolicu ima potrebu kratko mi raportirati. Poslušao me je: Odvojio se od obitelji, rastavu nije pokrenuo, djecu viđa dva puta tjedno, ženi je objasnio, ali ona misli da je on bolestan i čeka da ozdravi. Našao je stan i ima stalnog partnera.

Lice mu sjaji unutarnjim zadovoljstvom, koža je čista i bez ijedne ranice, sada je to stvarno zgodan muškarac. Kaže da nema vremena, a i da neće ni meni oduzimati vrijeme, došao se samo zahvaliti. Podsjećam ga da je savjetovanje platio već kod prvog posjeta, a on otpovrne odlazeći:

"To što ste vi napravili za mene se ne može platiti".

Slijedi: Liječnica s moralnom dilemom