Najljepše mi je raditi s ljudima koje ne poznajem, o kojima ništa ne znam, a to je i najbolji način da testiram sebe i svoj rad koji i inače stalno propitujem. Ništa nisam znala ni o gospodinu čiji najavljeni dolazak sam očekivala..., ali samo do trenutka njegovog dolaska na moja vrata.

Malo sam se lecnula, ja njega poznajem, tj. ne baš osobno poznajem, ali znam tko je i na kakvoj funkciji, znam koliko je stručan i koliko visoko pozicioniran. On mene ne poznaje, ja sam za njega posve anonimna i to je dobro.Sagnuo je malo glavu na ulasku u moju radnu sobu kao što to uvijek rade visoki ljudi, kao da se boje da će glavom odnijeti i štok i vrata. Ulazeći je izgovorio neobičnu rečenicu: "Gospođo, da mi je netko prije 10 godina rekao da ću biti na jednom ovakvom mjestu, pljunuo bih mu u usta"..., kao da je htio reći, ja sam iznad ovoga, ja ne vjerujem u ttakve stvari, zaboga ja sam obrazovan...itd...itd...itd...

Rekla sam mu samo da želim da se kod mene udobno i dobro osjeća i da ponese, aako ništa drugo, onda lijepa sjećanja na "ovakvo" mjesto. Nisam mu željela razbijati predrasude, ali sam mu pokušala olakšati i krenula odmah u otvaranje tarota: Bračna kriza se odmah otvorila, točnije, bračni brodolom. Kažem mu da dolazi s velikim zakašnjenjem i da sada teško da se tu išta može popraviti. Njegova zgrbljena figura se ispravlja, opušta i pričajući i sam priznaje da mu je mnogo toga promaknulo, karijera mu je progutala i osobni i bračni život, ali eto, ipak se došao konzultirati.

Kažem mu da ne vidim elemenata za spašavanje, čak i da se brak spasi, bila bi to samo prazna forma u kojoj bi oboje bili nesretni. Priznaje da je i sam toga svjestaan, ali očito mu je to netko trebao glasno reći.

Pitam ga ima li još kakvih drugih pitanja za mene, a on niječno odmahuje glavom, to je bilo njegovo jedino pitanje koje je želio rasvijetliti. Ima potrebu još pričati o tome kako ga je sve to praliziralo, kako se ne snalazi, očito baš i nema s kim razgovarati, na poslu čuva stečeni ugled, a nije ni sklon baš dijeliti najosobnije stvari s nikim i tako se usamljen lomi u sebi.

Kažem mu da je ovakvih situacija oko nas sve više i više, da njegov slučaj nije usamljen, da nema bezbolnih operacija i da on to mora znati bolje od mene ( u sebi se nadam, da neću ja jednoga dana morati doći k njemu, a on se možda sjeti ovog dana i mene, ako se to i dogodi nadam se da će i on zadržati profesionalni stav). Objašnjavam mu da uvijek i svakoga boli ovakva drama, ali da svi prežive. U kutu usana mu se pojavi samosažaljiv smješak.

Iznenadio me na kraju, dignuo se sa stolca, uspravio se u svoj svojoj veličini, čvrsto mi stisnu ruku i čvrstim glasom mi rekao: "Nećete vjerovati, ali ja se već sada bolje osjećam".

Slijedi: Teško je biti političareva žena