Dolazio je on tako, povremeno, uvijek sa otprilike sličnim pitanjima. Njegov brak, hoće li njegova žena nešto (određeno) naslijediti, a najviše ga je zanimala njegova dugogodišnja ljubavnica koja se nije dala zauzdati i koju nikako nije mogao kontrolirati, a to ga je izluđivalo? Ona je krstarila po svijetu u potrazi za svojim snovima i u trci zaa karijerom. Trenutno je bila čak na drugom kontinentu i njega je brinuo muškarac (kolega) s kojim je putovala i svakako pitanje: "Hoće li se ona vratiti ili će ostati tamo?"
Ovaj put mi nakon svih uobičajenih pitanja pognute glave priča da mu je majka teško bolesna, da je pri kraju i zanima ga kad je taj kraj. Kažem mu da na pitanja o smrti ne odgovaram, a on okreće pitatanje: "Ma, pitam vas samo do kad će tako. Ja samo ne bih htio da se muči...? "
Upozorim ga da ne manipulira ni mnome ni kartama, jer je isto pitanje postavio na drugačiji način. Kažem mu da je smrt u Božjim rukama i da u to područje ne diram, imam svoje razloge. Na to on ipak progovori o onom što je bilo u pozadini njegovog pitanja, hoće li majka njemu išta ostaviti ili će sve pripasti bratu.
To je bio on, vječno o dobivanju nečega od nekoga. Dok miješa karte, kažem mu da mu nasljedstva neće nikud pobjeći i da ih uvijek stigne potrošiti, neka samo na miru čeka svoj red i ne kuje planove unaprijed...U naponu snage je, pa mu kažem da je njemu sad vrijeme da sam nešto stvara i da se na to treba fokusirati.
Nasljedstvo mu se otvorilo, ali on opet manipulatorski pita: "Kad"?
Sad sam već ljuta i kažem mu da smo opet na pitanju, kad će mu umrijeti majka. Zar nije zadovoljan odgovorom da će svoj dio nasljedstva ipak dobiti? On se lecne i odustane.
Svejedno, i dalje dolazi kad treba nešto provjeriti.
Slijedi: Žuri mi se, kad ću prodati kuću?