Ja volim biljke, a čini se da i one vole mene. Moj odnos s biljkama je poput bilo kojeg odnosa sa čovjekovim ljubimcima. Istina, ne moram ih voditi u šetnju, osim na smjeni godišnjih doba, ali im jednako moram posvetiti vremena, truda i ljubavi. U centru grada tik uz vrata stana u kojem nismo imali ni tekuću vodu, rastao je prekrasan grm bijelih vrtnih ruža koji je obilato cvjetao od svibnja do prvih mrazeva.

U 13 godina podstanarstva i u nemogućim uvjetima, uvijek sam imala poneku biljku, tek da održim kondiciju svojih "zelenih prstiju". Znala sam naći na cesti otrgnut cvijet (grančicu ružmarina, klorofitum, pelargoniju itd), donijeti ga doma, zasaditi i nevjerojatno, uskoro sam u svom domu imala novog stanovnika koji je zahvalno listao i cvjetao.

Dvije godine sam stanovala u samostojećoj kućici koja je bila ograđena živicom i imala komadić travnjaka i malen vrt. Nitko nije bio sretniji od mene.

Jedno kratko vrijeme smo imali vikendicu na malenom brijegu i malen vrt podno tog brežuljka u kojem je sve što sam zasadila ili posijala, bujalo. Imala sam toliko povrća da sam dijelila susjedima. Uz prag sam posadila ljubičastu ružu ne očekujući da će opstati u žutoj ilovači brežuljka, no, ona je ubrzo prkosno procvjetala.

Kad smo se uselili u svoj stan, najviše me razveselio ogromni balkon i široke prozorske daske na kojima je cijelu godinu nešto raslo, zelenjelo se i cvjetalo. No, nakon 13 godina te raskoši preselila sam se u suterenski stan i prva briga mi je bila kako naći biljke koje će opstati u tim uvjetima.

Na ulazu u dvorište mog doma je zjapilo ogromno, duboko kameno korito u kojem su carevale kvartovske mačke. Kuća je do mog dolaska bila već 3 godine useljena, ali to korito nikome nije smetalo tako prazno.

Prozore sam već opskrbila teglama s lončanicama, ali mi je sa uličnih prozora stalno netko čupao sve što sam posadila. Žalosna, ja sam uporno sadila nove biljke, čekajući da se pakosna osoba (bez razloga) umori od svoje pakosti.

Dogodilo se da mi je na savjetovanje došla stalna klijentica, arhitektica po profesiji i dok sam je ispraćala na odlasku od mene žalosno pogledala to ruglo od dugačke prazne kamene žardinijere i samo rekla: "sutra ću ti poslati kamion zemlje sa mog gradilišta." Tako je i bilo, a radnici koji su dovezli i istovarili zemlju u to korito, su se zadovoljili sa samo po jednom pivom. Ja sam odozgor dodala nekoliko vreća čistog vrtlarskog humusa i maleni vrt je mogao zaživjeti. Sadila sam sve i svašta, s ljubavlju i entuzijazmom, ali sve što bih po danu posadila po noći je bilo počupano i nekud odnešeno ili bačeno. Mojoj žalosti nije bilo kraja. 

Godinu dana sam nastojala izaći na kraj s tim vandalizmom i pakošću. Slijedeće proljeće sam se opametila, posadila sam ili posijala trajnice koje su izbijale iz zemlje svaka u svoje vrijeme i anonimna pakosna osoba je odustala, valjda se i umorila.

Na samom ulazu sam posadila ružu koja bila bačena (osuđena na smrt) u dvorištu moje firme koje su prekapali i preuređivali. I danadanas je živa i obilato cvjeta do prvog snijega. Drugu posađenu ružu sam našla kraj kontejnera, također bačenu, posebnost je da od pupoljka do cvjetanja nekoliko puta promijeni boju. Iz žutog pupoljka se razvije žuti cvijet koji polako počne crvenjeti prvo po rubovima latica, a onda sve više i više i na kraju skroz pocrveni i uvijek očarano promatram tu metamorfozu.

 

Imala sam u tom vrteku i prekrasan bijeli hibiskus kojem sam svake jeseni orezivala grane i oblikovala ga u krasno mlado stabalce. Njega je posadila suseda iz stana iznad mene koja se nedugo iza toga odselila, a ja sam nastavila njegovati biljku.

Onda mi se dogodila Budimpešta koja je potrajala dugih 5,5 godina. Kad sam nakon 3 mjeseca došla prvi put na kraći odmor, šokiralo me što je sve moje bilje bilo poharano, počupano, stabalce hibiskusa  posječeno, a korito puno zimzelenog ukrasnog trnja. Suseda s prvog kata me obavijestila da je ona to napravila jer nije imao tko mesti otpale cvjetove hibiskusa i plijeviti korov i suhe stapke ostalog ocvalog cvijeća.

Ruže se ipak nije usudila izvaditi ili nije imala dovoljno veliki kramp. E sad, nemam ništa protiv nijedne biljke, ali ovo trnje nikako nije za usko korito, pogotovo ako se ne orezuje redovito i znalački. Sada to obično izgleda ovako, raskuštrano i poludivlje. U proljeće kroz to trnje probiju žuti sunovrati, bijeli narcisi, poneki tulipan, zumbul i roza zvončići koje sam ja još prvo proljeće zakopala duboko pa ih ona prilikom haranja nije "napipala". Tako to trnje bar nakratko oživi bojama cvjetova.

Počupala je ona i vodeni ljiljan (hosta), ali se on očito sam posadio na drugi kraj korita.

Nedavno je ta žena koja inače nikad prije tog trnja ništa nije posadila, svratila k meni po neki dokument za našu kuću. Na mom stolu je bila ruža koju već poznajete, ubrana u tom našem malom vrteku. Volim jedan cvijet u vazi.

Drugi dan sam šokirano otkrila da su ruže sasječene do zemlje. Zašto, ni danas mi nije jasno. Pitala sam je kad sam je susrela (ne živi više u našoj kući nego kod ljubavnika, u stanu joj je ostao samo sin kojeg povremeno obiđe). Na moje pitanje zašto je to napravila, zašto je sasjekla biljku još punu pupoljaka, ona objašnjava da uvijek to tako sve sasiječe i sve opet izraste. Kažem joj da se biljke tako obrezuje u kasnu jesen, a ne usred vegetacije i da se biljka nikada ne ostavlja bez imalo lišća koje je hrani, a ona snebljivo kaže da nije znala. Naravno da joj nisam povjerovala, ima nešto rušiteljsko u njoj.

Sada su te jadne okljaštrene ruže potjerale mlade izboje koji će se vjerojatno smrznuti sa prvim mrazevima, a ja sam konačno otkrila tko je čupao i uništavao sve što bih posadila, nakon dugih (opet) 13 godina.

Sada se bojim da će počupati i puzavac koji se sam posadio i malo oživio naše stražnje kameno dvorište...

Otkrila sam da se biljka zove divlja ili lažna lozica i da je rasadnici prodaju baš za ozeljenjavanje fasada koje je zadnjih godina sve više in.

Ova lozica je listopadna i jedva čekam da počne mijenjati boju.

Ne znam da li se ova moja lozica "vraća" doma (na mjestu naše kuće je i prije bila kuća) ili je došla k meni...

U svakom slučaju je stigla do mojih  prozora, a i počela se penjati uz zid baš naše kuće iako joj je daleko bliži zidi tamo gdje je iznikla (u tuđem dvorištu)..

Kroz ovaj prozor je već ušla...

Na ovaj prozor se uspravno naviruje k'o da se premišlja, da li upuzati unutra ili nastaviti do gornje plohe zida...

Ovdje se već sigurno uspinje zidom, put neba...

Koji zaobilazni put, volim vjerovati da je ona došla k meni i zbilja strepim da je ova rušiteljica (suseda) ne počupa...