Otišlo ljeto, a mojih pola godine u ovom prelijepom gradu je doslovno prohujalo zajedno s vjetrovima koji ovdje nikada ne spavaju...U Budimpešti uvijek puše i uvijek tule sirene, danju i noću, s razlogom i bez razloga....Proljetne pljuskove i ljetne provale sam već upoznala, danas sipi, dosadno i jednolično prava jesenska kiša, posve nalik našim sjetnim jesenjim kišama. Cmolji nebo nad krovovima, a grad je neobično tih u ovo nedjeljno jutro. Pokoji auto ili tramvaj projuri kroz zavjesu kišnih kapi, no jesensko usporavanje ritmova života je nepovratno počelo....

Kroz prozor moje sobe na trećem katu se sjaji mokri krov reformacijske crkve. Uskoro će zvona sa njihovog zvonika ispuniti svaki kutak mog stana.. Okviri krovnih prozora, nedavno svježe obojani u terakota i oker boju kao četiri stražara u živopisnoj uniformi vire u moju sobu...

Na okolnim žicama je uvijek po nekoliko ptica. Jutros u ovom sivilu ih nema. Pokoja usamljena vrana proleti, cvrkut čujem iz krošnji, ali ni pticama se ne da van iz gnijezda u ovo sivilo i kišu. Jedan usamljeni golub džogira po kosini zvonika, ostali samo slete i začas opet nekud odlete...

Uskoro, kada zabruje prvi akordi crkvenih orgulja, a moju sobu ispune prekrasni korali sjajnog crkvenog zbora možda domame i ptice iz njihovih toplih gnijezda. Navikla sam da me ptičiji zbor budi ujutro, usred Budimpešte. I eto, jutros mi to fali...

Fali mi jutros puno toga. Fali mi moj Zagreb koji sam opet napustila prije samo dva dana, a čini mi se kao dvije godine. Fale mi moja djeca i njihova djeca, mali anđeli koji između moja dva dolaska doma toliko porastu, toliko novoga nauče da nisu za prepoznati...Danas je najmlađoj rođendan, a ja ovdje brojim ptice na crkvenom krovu, zar nije to razlog za tugu? Nadam se da se veselo igra s vlakićem koji joj je stigao iz Budimpešte, da joj prelijepe plave okice blistaju i žao mi je što će prerano naučiti o tuzi rastanaka, ali i veselju novih sastanaka...

Pošto uglavnom radim s tuđim tugama i nevoljama, ja svoje sjetne mislim spremam u kutijicu presvučenu brokatom i krećem u još samo jedan novi radni dan...Ne ljutite se što sam jutros pustila suzu, nadam  se dda sam je ipak dobro sakrila među kišne kapi...idem ja raditi...

Pozdrav svima iz Budimpešte!

Vaša irida