Misli su iz nekog razloga vrlo nestalni oblici, a oni najljepši postanu poezija.

Dođe vam tako neki lijepi misaoni sklop posve nezvan i začas nestane i poslije ga danima tražite i nikako se ne možete sjetiti poretka slika koje su riječi samo ako ih prevedete u riječi.

I tako, poput Marcela Prousta krećete u svoju "potragu za izgubljenim mislima", mučite se, na vrh su vam uma, skoro na vrh jezika, a onda opet nestanu.

Marina Cvetajeva kuha svoje zbrčkane ručkove s notesom u džepu, da zapiše ono važnije od onog što se krčka u loncu, da zapiše ono što se krčka u njezinoj glavi.

Nove generacije ne kuhaju, naručuju brzu hranu, ali ni ne pišu, ali još dišu i valjda još misle, a poruka za njih je: "Zapiši lijepu misao da je ne zaboraviš!", jer u riječima ostaje trag da ste bili ovdje.