Nitko vas ne uči radosti, svi vas dresiraju za ulogu "radnog mrava", to se vrednuje i nagrađuje.
I tako, trčiš životnu trku upregnut trebanjem i moranjem i ne stigneš ni zastati i promisliti.
No, jednoga dana, iznenada, nešto, nešto što si rutinski, automatski, skoro nesvjesno ponavljao više ne možeš učiniti.
I tako staneš i ništa se ne dogodi, pojača se samo vreva oko tebe, koju trčeći od trebanja do moranja ni primjećivao nisi.
Je li to umor, zastoj, zasićenje ili tek dug put do slobode?