Ne moramo pročitati sve što iskače pred nas u virtualnom svijetu i ne moraju svi pročitati naše male etide.
Neurotično virtualno zujanje od jednog do drugog mjesta otupljuje strune duše, prigušuje ritam srca i isključuje glas razuma.
Možda autizam i nije poremećaj,, možda je to prirodni otpor neljudskom ubrzanju.
Hoće li se ubrzanje zaustaviti kada se sav pređeni put pretvori u tek jedan tren ili ćemo nastaviti trčati dalje do ruba i dalje, preko ruba besmisla.
I može li se uopće ta trka više zaustaviti prije točke samouništenja?
bglavac
edin.kecanovic
