Još jedna srpanjska priča

Te godine nismo imali žetvu. Država je donijela zakon da se više ne smiju sijati domaće sorte pšenice, a i hibridni kukuruzi su ulazili na mala vrata u seoska gospodarstva. Seoske gazde su se polakomili i na hibridna sjemena i na umjetno gnojivo i na obećane mega-prinose.

Jesen je prošla bez sjetve, jer tata nije imao novaca za sjeme pšenice "talijanke". Siromaštvo u najgorem obliku je kucalo na naša vrata. To ljeto smo čak i pljevu potrošili, jer smo braća i ja svojim nejakim rukama i nogama cijelo ljeto kopali baru i u njoj gacali bosim nogama i tako miješali ilovaču i pljevu. Tom gnjecavom masom smo punili drvene kalupe, koje smo zatim oprezno iskretali na travu da se "ćerpič" (nepečena cigla) osuši. "Umijesili" smo dovoljno ciglica, da je tata ujesen napravio štalicu za vo'čiće i kravicu, jer su nas sad jedino oni prehranjivali.

Zanimljivo je da ta bara, koju smo mi iskopali svojim dječjim rukama nikada nije presušivala. Za žarkih ljeta, znali su presušiti i duboki bunari uokolo, a ona je poput jezerceta u sjeni vrba i ostalog drveća sjajila mutnozelenim sjajem, kao vječni svjedok jednog teškog vremena i jednog teškog, a ipak zaigranog odrastanja.

Na Božićnom blagoslovu kuća sam napravila skandal (imala sam oko 9 godina), jer je župnik, u namješteno svetačkoj pozi čekao da mu tata nešto da. Glasno sam protestirala: "Zašto mi moramo davati jednom čovjeku, kojeg hrani cijela župa i cijeli dekanat, a tata mora hraniti devetoro usta i nitko mu ne pomaže"? Tata me skoro izbacio iz kuće, a župnik je svejednako čekao svoje "sljedovanje".

U proljeće je tata posijao nekako kukuruz, domaći, osmoredac, nikako hibrid. Sjeme je dobio od prijatelja, na veresiju, do jeseni. Nije bilo špricanja na našim njivama, kopalo se i okapalo. Tata se zaklinjao da umjetno gnojivo neće na njegovu njivu, bio je ekolog prije ekologije i tvrdoglavo se držao svog stava. Je, rasla je i pirika i koštan i slatkovina (slak) i štirak. S neiskorjenjivom pirikom smo ratovali, ali koštan smo srpovima i kosirima želi između redova kukuruza i u naramcima nosili u jasle, a slatkovina i štirak su redovito završavali u svinjcu i svinje su uživale. Uz kuhane koprive, sa šakom sitnih krumpira i pregršt mekinja i njima je bilo dobro. Ljudi moji, koliko sam se ja kopriva nabrala.

Pregrmili smo nekako zimu, proljetna sjetva je obećavala, a u srpnju, dok su vršalice drndale na tuđim "gumnima" već smo tjerali svoju stoku na tuđa strništa (polje nakon pokošene pšrenice), po kojima je veći izbijala otava. No, među strnjikama je bilo obilje vlati, netom pokošene i odvežene pšenice. I braća i ja smo sagnuti do zemlje, skupljali vlat po vlat. "paljetkovali" smo tako svaki dan, sve dok je bilo ijedne vlati na zemlji. Sušili smo te vlaati na prostirci iza kuće, a kad se dobro sve osušilo, rukama smo, među dlanovima, orunili pšenična zrna i na vjetru provijali, da odvojimo zrna od pljeve. Mama nas je samo pratila sa strane, tata se nije miješao, ali na kraju ljeta smo pred njega doteglili punu vreću pšenice, sjeme za jesensku sjetvu.

Ne sjećam se da nas je pohvalio, bila mu je velika knedla u grlu, no, ujesen je posijao "našu" pšenicu i mislim da među odraslima hvalio svojom djecom. Vraćao nam je to cijelog života. Kad smo se rasuli po svijetu, kad bi povremeno dolazili u roditeljski dom, znalo je cijelo selo. Pripremao je ražanj, pravio gozbe, jer "djeca mu dolaze".

Kao da se iskupljivao za taj jedan, "bezžetveni" srpanj, ostatak svog života.