Kako je Andrej ušetao na moju sliku ili možda je i u redu da me bar jedan Rus podsjeća da se to putovanje stvarno i dogodilo...

Dečki iz naše grupe su sebi obećali da moraju "isprobati" Ruskinje jer su čuli da vrlo razuzdane i neobuzdane i cijela naša grupa je iz druge sobe kraj otvorenih telefona "asistirala" tom igrokazu kraj otvorenih telefona, za slučaj da dečkima zatreba kakvo brzinsko prevođenje (ne treba nas nitko učiti špijanju). Fišer je diskretno dignuo slušalicu u njihovoj sobi, mi cure nagurane sve u jednu sobu smo napravile isto i spektakl je mogao početi. Pozaspale smo u krkljancu jedna poreko druge, nismo mogle do svojih soba, jer je na svakom katu hotela cijelu noć sjedila budna i mrgodna katna stražarica, pa sam ja drugidan izjurila u obilazak u tuđoj odjeći, jer više nije bilo vremena da odem do svoje sobe, a nije me bilo baš lako obući, kada su sve cure bile jače i više od mene.

Svi smo prespavali doručak. "Učiteljice" (tako su se predstavile našim dečkima) su u istovrijeme izšetale od naših momaka, razmrljane šminke i neuredne odjeće, a mi smo se čudili kako mogu samo tako izostati s posla.

Ja nisam željela nikakva isprobavanja, ali sam željela zaviriti na mjesta izvan organiziranih obilazaka i moja beskrajna znatiželja me tijekom obilaska moskovskih znamenitosti odvukla od grupe i najedanput sam shvatila da sam se izgubila i da više nikako ne mogu sustići grupu.

Nasred ruske široke ulice sam zaustavila prvu osobu na koju sam naišla i pitala kako da dođem do hotela Beograd, jer sam znala da je moj organizirani obilazak za taj dan gotov. Osluhnuo je taj moj možda malo pretvrd, ali korektan ruski, ozbiljno se zagledao u mene i ponudio se da me otprati do hotela. Naravno da sam zahvalno prihvatila ponudu. Upoznavali smo se u hodu. "Меня зовут Aндрей. Как вас зовут" izmijenili smo formalnosti, kada već hodamo jedno pored drugoga.

Bio je pristojan i drag, puno me zapitkivao, ali i pričao o sevi i svom životu. Neko vrijeme smo se vozili metroom, ostatak smo hodali. Ne znam, možda me je i vodio nekim dužim putem, da može duže razgovarati sa strankinjom, znam samo da se pred hotelom htio samo teška srca, ali ipak brzo pozdraviti, ali ja sam ga pozvala na kavu u hotelu. Energično je odbio, ali sam ja rekla da ja častim u znak zahvalnosti, a i znala sam da si ne može dopustiti hotelske cijene ičega.

(Nešto slično sam doživjela u Mađarskoj, tamo negdje 1987g. - nosili smo knjige za Hrvate u Mađarskoj, za njihovu biblioteku. Bili smo u društvu sveučilišnih profesora koji su odbijali ući, jer njihove plaće nisu bile dostatne za hotelski luksuz. Pozvali smo ih na naš račun, pa su tako oni postali naši gosti u njihovoj zemlji.) 

Otada me posjećivao stalno, sve do odlaska Iz Moskve, za jednog takvog posjeta je Andrej utrčao i na ovu sliku. Puno smo razgovarali, u njegovim riječima je bilo puno žudnje za slobodnim svijetom, ali i puno tuge što sin jedinac ne može samo tako otići u svijet, jer tko zna što bi se tada dogodilo njegovoj majci.

 Ali eto, ostala je slika kao uspomena...

Привет Андрей - Pozdrav Andrej