Zašto se ne bi prisjetili?

 

Toni Elizabeth Sar’h  

http://www.sacredspaceswa.com/documents/WontRemember.pdf

 

phil

 

Želim vam ispričati priču. To je priča o maloj djevojčici kojoj je otac umro kad je imala pet godina. Ta mala djevojčica sam ja.

Jedan od temelja koje smo moj partner Philip i ja ugradili u naš odnos bilo je da sve karte postavimo  na stol.

To nam je omogućilo da vidimo jedan drugog kroz objektiv onoga što svatko od nas ustinu jest umjesto da smo ono što bismo željeli da druga osoba vjeruje da smo u tom odnosu.

Od samog početka rekla sam Philipu da mi je otac umro kad sam imala 5 godina, da mu nisam stigla reći “doviđenja” a moja majka nije dozvolila razdoblje žalosti i to je iskustvo koje postoji u mojoj staničnoj memoriji.

Jedna od posljedica tog iskustva iz djetinjstva je moja želja da  svakome koga volim kažem u punom smislu “doviđenja” kad god ih napuštam na neko vrijeme ili prekidam telefonsku vezu. Tako smo Philip i ja razvili stvarni “doviđenja” trenutak svaki put kad on ode na posao jer ja radim kod kuće.

Nije to nešto dramatično niti od toga radimo veliku stvar. To samo znači da u trenutku odlaska odvojimo trenutak vremena i jedno drugom kažemo “doviđenja” sa zagrljajem i poljupcem.

Prošli tjedan proživjeli smo jedno iskustvo u okviru tog aspekta našeg odnosa.

Philip mi je rekao da utovaruje auto za posao (održavanje zemljišta) a ja sam se spremala čitati (kanalizirati).

Na prvi pogled bio bi to uobičajen razgovor kojeg bismo imali prije “rastanka”. Izašao je van a ja sam se vratila u svoj ured da se pripremim na duhovno kanaliziranje.

Dok sam promatrala kroz prozor pripremajući svoje vibracije za kanaliziranje vidjela sam kako njegov auto odlazi iz dvorišta.

 

Na prvi pogled nisam vjerovala što se dešava jer mi on nije rekao “doviđenja”.

U tom trenutku skliznula sam u svjesnost 5 godišnje djevojčice i doslovce osjetila navalu adrenalina kroz svoje tijelo dok me je hvatala panika.

Ustala sam i pojurila iz kuće i počela trčati iako je već odmakao daleko niz ulicu.

Osjetila sam kako sam se raspadam na nekoliko dijelova

 

1) dio kojeg ću nazvati toni s malim početnim slovom kako bi ga razlikovala od uobičajene Toni-sebe. Ona ima 5 godina,

2) Toni je promatrač koja zna što se zbiva i promatra iskustvo i

3) multidimenzionalno preklapanje  obje i još puno toga što je pristupilo većoj slici čitavog procesa.

 

Unutarnji glas male toni je govorio “ Ne ne, on ne može otići. Nije rekao doviđenja. Netko ga mora zaustaviti” Ona je plakala i osjećala se vrlo osamljenom. To je bilo stvarno fizičko osjećanje koje sam osjetila unutar svog tijela.

 

Toni je razmišljala “Nije dobro trčati za njim. Neću ga dostići čak niti s autom jer ne znam točno kuda je otišao na posao pa ga ne mogu slijediti. Sigurna sam kako je mislio da sam počela s kanaliziranjem jer bi inače rekao “doviđenja”. On je vrlo obazriv i ne bi samo tako otišao. Sjedni i diši ”.

 

Onaj treći dio koji je prekrivao sve udisao je čitavo iskustvo kako se razvija jednostvno puštajući da se zbiva, čak se i pomalo čudeći: “

 

Kamo će se to razviti? Ima toliko mogućih razrješenja. Hoću li odabrati jedno? Ne, jednostavano ću ostaviti da se zbiva i vidjeti kako se odvija iz trenutka u trenutak.”

 

Ja sam zabilježila kanaliziranje i spremala se da počnem kanalizirati narednu kad sam vidjela Philipov auto kako ulazi u dvorište.

Izašla sam van i ispričala mu kakvo je bilo moje iskustvo kad je otišao bez “doviđenja”.

Philip mi je rekao da je upravo to želio i učiniti kad je čuo glas koji je dolazio iz mog ureda i mislio je da sam već počela čitati te je otišao kako mi ne bi smetao.

Odgovorila sam mu da je čuo moju telefonsku sekretaricu sa kompjutera. Preslušavala sam poruku koja mi je bila ostavljena na sekretarici.

Razgovarali smo o ovom mom iskustvu, kako je sadržavalo mnogo različitih značenja, koji mogući rezultati u danoj situaciji te smo se toplo izgrlili i nasmijali na tu multidimenzionalnost nalaženja na mnogo mjesta u isti trenutak.

 

Nekoliko dana kasnije prepričala sam priču grupi ljudi. Svaka osoba doživjela je drugačije značenje priče..

Neki su vjerovali kako živimo u razdvojenosti jer sam ja mislilila da smo se Filip i ja razdvojili kad se odvezao.

Druga je osjećala veliku zabrinutost kako nisam osjetila tugu radi smrti svoga oca.

Treća je osjetila da možda od aspekta našeg odnosa radim “od buhe slona”. I tako  dalje.

 

Evo kako ja to vidim. Svako iskustvo koje imamo u fizičkom tijelu ostaje unutar stanične strukture našeg tijela tijekom čitavog života. Čak i ako odlučimo da to “procesuiramo”nešto i pojasnomo sebi, proživljavanje toga je urezano u našu duhovnu snimku i prema tome u sadašnjem fizičkom tijelu.

Ideja da ne bismo trebali imati takva iskustva ili da ih trebamo procesuirati i tako eliminirati je faktor koji šteti našem životu ili cjelovitom prisjećanju.

Koliko god dugo vjerovali da trebate nešto odgurnuti od sebe, promijeniti u nešto drugo, praviti se da nije tu ili se kažnjavati na bilo koji način zbog fizičkog iskustva koje ste imali, do tada vi nećete znati tko ste u stvari.

Vi ste kompletna kulminacija svih svojih iskustvava (u ovoj dimenziji i unutar vašeg cjelovitog duhovnog zapisa)

Negiranjem jednog vi negirate sve.

U isto vrijeme, jednu od multidimenzionalnih opservacija, koje sam jako svjesna, spomenula je osoba iz grupe koja mi se kasnije javila. Rekao je da je nakon što je otišao kući i razmišljao o onome što sam im rekla shvatio  kako je on sam bio nedostupan vlastitoj vezi i  u tom je trenutku promijenio svoje ponašanje u odnosu na svoju djevojku.

 

Prema tome Da li sam ovo iskustvo s Philom kako odlazi proživjela da bih mogla ispričati grupi svoju priču i da bar jedna osoba promijeni svoj odnos?

Koliko je drugih ljudi bilo pod njenim utjecajem a koji se nisu vratili da mi o tome pričaju? Koliko smo Phil i ja bliskiji sada nakon takvog zajedničkog iskustva?

Ima li itko tko sada čita ovaj članak koji će nešto promijenti u svom životu jer sam ispričala tu priču?

 

Mogla bih tako nastaviti dalje i dalje nadajući se da shvaćate. Vi se nećete sjetiti svega što jeste, ili tko ste i kako živjeti svjesno dok ne iskažete dobrodošlicu svakom svom  pojedinom  dijelu kakvi god da jeste.

To je zapravo vrlo jednostavno.

Želite li se prisjetiti tko ste?

Onda se prisjetite, svi i to upravo sada.