TELEFON NAŠ SVAKOTRENUTNI

 

Nakon što sam vidio propušteni poziv nazvao sam broj. Kad se javila prvo što je rekla bilo je “Zvala sam te a nisi se javljao”. “Znam, nisam mogao” odgovorio sam pomirljivo “Da, ali ja sam te zvala nekoliko puta a ti se nisi javljao” odgovorila je inače draga osoba što je u mojim ušima odjeknulo prilično resko i nestrpljivo (prema evidenciji mobitela nazvala je tri puta u razmaku od 7 minuta). Prešao sam na drugu temu ali tlak mi je već skočio.

U čitavom životu nisam stekao naviku da se često i redovito javljam gdje sam, što radim i kako provodim vrijeme. Nije to bilo ni u davno doba pismima, telegramima a niti telefonom. Onoliko koliko je potrebno da obitelj zna da sam živ i zdrav i da ne brinu. Poziv u jednom trenutku ne bi ama baš ništa značio ako bi mi se slijedećeg trenutka nešto desilo zaozbiljno. Slijedeću bi obavijest donijela na vrata policija u svakom slučaju.

S mora sam pisao jer bih jedino u trenutku kakve zdravstvene krize čekao satima na slobodnu telefonsku govornicu. S planina se nisam javljao jer to nije bilo moguće i to je bilo čarobno vrijeme.

Kad sam počeo raditi i ići na poslovna putovanja, jednodnevno putovanje s planiranim povratkom značilo je da se ne javljam nego sam koncentriran na posao. Višednevno putovanje značilo je da se javim eventualno naveče ili ujutro i to sam smatrao potpuno dovoljnim iako je to bilo naravno u opreci sa željama obitelji.

Moj poslovni suradnik s kojim sam često putovao u prosjeku je svaka dva sata nazivao doma da se javi gdje se nalazimo, što radimo, kada se planiramo vratiti. Kako tada nije bilo mobitela ponekad smo se zaustavljali uz put u kakvoj gostioni, na pošti ili gdje je bila govornica. Nikako ga nisam mogao odviknuti od te navike ali bila je iritantna. Još i danas nisam siguran da li je to bila njegova slobodna volja ili uvjetovanost supruge (s kojom se kasnije rastao).

Drugi poslovni partner kupio je jedan od prvih mobitela (10.000DEM i 5kg željeza) i zvao čitavo vrijeme vožnje, ponekad je to stvarno bilo korisno jer se poslovni proces mogao odvijati dalje i neka suglasnost dobiti ranije ali nesporno je da je većinu tih razgovora vodio kako bi mogao pokazati da ima mobitel i da ga reprezentativno koristi na putovanju. Na stranu pitanje koncentracije tijekom vožnje ali to smo riješili tako da sam ja vozio a on razgovarao..

Fiksne linije su nam obično stalno zvonile, na mom stolu su bila dva telefona, dvije linije i još rezervna preko centrale. Vrlo često sam razgovarao na telefon (ponekad i na dva istovremeno) da bismo ubrzali kakve dogovore ili pojasnili stvari.

Partneri s istoka zvali su i očekivali da se javimo rano ujutro (ponekad i u 7) jer je to kod njih već bio dan. Partneri sa zapada zvali su naravno u 19.00 jer su tada krenuli sa svojim poslovanjem.

U medjuvremenu su bili domaći, evropski dobavljači, partneri, klijenti, suradnici, kreativci, ljudi iz struke i tako niz, niz telefonskih razgovora. Naravno, i osobni razgovori, sastanci, konzultacije.

Što mislite koliko toga možete obaviti ako ste stalno na telefonu. Npr. zamislite, zove klijent da mu dostavite hitno podatak ili mišljenje. Nakon toga imate još nekoliko hitnih poziva (jer svakome je njegov poziv hitan) i nakon 15 minuta vas nazove prvi i pita “Zar još niste gotovi, pa što radite?”

Često je jedino moguće vrijeme za rad na nekom konceptu ili da imate mir u trajanju od l5 minuta bilo prije 7 ujutro ili poslije 22.00 naveče. Osim jasno poziva od obitelji “Pa gdje si još sada?” i da, trenutak mira je bilo kad ste bili na putu između ureda i sastanka ili na službenom putu van grada, tada je sve moglo čekati tih par sati…..i svijet se nije srušio.

Rješenje je bilo “besplatni” mobitel koje su tvrtke organizirano davale svojim zaposlenicima. To je bila mogućnost i konačni model da ste dostupni u svakom trenutku, na svakom mjestu. Pored svih fiksnih linija na stolu u jednom trenutku sam imao i dva mobitela (poslovni i privatni) i tako skoro l5 godina.

Veselio sam se trenutku kad taj uređaj neće biti obveza radi svih mogućih poslovnih partnera. i potpuno razumijem ljude koji ne skidaju mobitel s ušiju, dok im žice vise oko vrata.

Ali isto tako, čitao sam, doživio sam slučajeve u kojima su ljudi (a i poslovni uredi) odredili  jedno razdoblje u danu kad se ne javljaju na telefon da bi mogli odraditi bar dio svog posla. i kad su se partneri navikli da je to razdoblje tišine u kojoj je efikasnost puno bolja i nije bilo nekih većih problema da se s “hitnim” poslom pričeka koji sat. Te eksperimente su radili  i u Norveškoj, i u Kanadi , i u Engleskoj i donose rezultate.

“Da, ali ja sam te zvala nekoliko puta a ti se nisi javljao”. Ne, nije bila supruga, ona se već ipak navikla. Ali nastavimo temu.

Danas imamo puno mogućnosti komunikacije. Telefon, mobitel, sms, email, skype, društvene mreže. Ja sam ostao u nekom interregnumu,

Koristim sms jer  je jasna poruka na koju možete odgovoriti čim vam se pruži prilika (nekima se ne da pisati sms).

Koristim email (srećom brže pišem pa mi je lako što nije sveprisutno) koji vam daje detaljnu informaciju i mogućnost isto takvog odgovora (nekima se još manje da čitati ili slati email ako ga uopće imaju).

Ne koristim još skype a na društvenoj mreži sam zadnji nespretnjaković. Osobi iz uvoda sam inače u proteklom razdoblju poslao nekoliko mailova na koje mi nije odgovorila.

Sada, kad nemam više obveza prema mnogobrojnim klijenatima, molim da uvažite zašto se odmah, isti čas ne odazivam na mobitel. Možda ga ne čujem jer sam zatopljen u svoje misli, možda sam u toaletu s prijeko potrebnim poslom, možda sam u tramvaju gdje smatram da nije kulturno razgovarati da čitav tramvaj sluša, možda sam na sastanku gdje smatram da nije profesionalno prekidati razgovor da bi se javio na telefon, možda već spavam, možda upravo dovršavam ovaj tekst na kompjuteru pa ne želim prekidati tijek misli, možda sam konačno vidio leteći tanjur na nebu pa bi me razgovor dekoncentrirao, možda sam u društvu koje ne mora slušati temu našeg razgovora, možda imam tek kunu na mobitelu jer me operator oderao za internet kojeg nisam nikad koristio na mobitelu a ja im nikako to ne mogu dokazati, možda se baterija istrošila, možda kuham ručak ili jednostavno stavljam hranu u usta a pritom nažalost ne držim mobitel u zubima da bi se odmah mogao javiti.Itd.itd

Ja ću i nadalje maksimalno uvažavati način na koji više želite komunicirati samnom ali nemojte me pozivati na red zašto se odmah ne javljam ako se istovremeno ne javljate meni na sms ili na mail. Pronađimo srednje rješenje a ja vas nisam niti neću kritizirati ni pozivati na red. Da ne zaboravim i slijedeće:

Osjećao bi se sigurnije da ne razgovarate na telefon dok vozite auto (jednom sam na velikom raskršću brojao “govornike” s mobitelom u ruci – od 5 automobila 3 vozača su razgovarala na mobitel jedva prateći situaciju na cesti) a u par navrata na zebri bivao skoro pregažen od “razgovorljivih” vozača/čica.

Molim vas da smanjite razgovore u tramvaju, stvarno me  ne zanima da li je Pero bio s Jadrankom jučer naveče u discu. U restoranu dajte da jedemo na miru bez zvonjave vaših telefona, isto tako na predavanju i to nakon što smo vas zamolili da ugasite mobitele, ako ste na redu na blagajni platite račun i spremite robu pa onda razgovarajte. 

Ako već razgovaramo poslovno ili čak samo prijateljski, da li se morate javiti baš na svaku zvonjavu vašeg ljubimca ili čitavo vrijeme kuckati sms poruke?

Pa što je to u ovom trenutku važnije od prisutnosti u našem razgovoru, barem tih pet minuta. Da, i svakako je degutantno razgovarati na toaletu. A onda još ona klasična komercijalna stvar. Već sada mi je račun za telefon puno veći od stanarine i komunalija, a vi mi kažete da uopće ne razgovaram na telefon?

Jel može tako? Hvala.