Svijet, orijentaciju, sjećanja, podsvijest,  doživljavam najčešće u slikama. Manje u riječima, zvukovima ili mirisima. Najmanje u brojkama (posebno telefonski brojevi).

Pamćenje mi je nekako “specifično”. U matematici sam   manje vježbao ono što sam mogao vizualizirati a najteže su mi išli integrali i korijeni jer ih nikako nisam mogao vizualizirati. Za kemiju i fiziku vizualizacije su ponekad bile smiješne ali pamtljive.

Povijest je bila sastavljena od razumljive uzročnosti i posljedičnosti, društvenog razvoja i međudržavnih odnosa. “Prije ili kasnije”, “U prvom dijelu stoljeća ili pred kraj stoljeća” bilo je razumljivo bez  teškoće. Sve je bilo u redu do datuma i godina. Tada je postajalo teško. Datumi, točne godine bili su mora za mene. Zavidio sam onima koji su pamtili.

Nekako je najteže išlo s rođendanima. Dok je ujak bio živ on je vodio brigu o svim obiteljskim rođendanima, uključivo i onaj moje mame a nekad čak i od mojih prijatelja. Uvijek me obavijestio jer je znao da ću sigurno zaboraviti, ma koliko pokušavao to zabilježiti u neke tekice, dnevnike, kalendare i slično. Jednom sam zaboravio čak i vlastiti.

Znam da sam propustio rođendane dragih osoba i neke su to i zamjerile a ja se opet ne mogu ispričati da je to bila neka “blokada”. Spletom okolnosti sinkronicitet mi je upravo dao jedan takav sličan zadatak kojeg moram odraditi.

Najneugodnija su ipak imena. Znate ono kad vas u jednom trenutku netko vedra lica sretne, pozove vas po imenu a vaše sive stanice počinju “frenetični napor” da povežu sliku, događaje i isporuče vam rezultat u vidu imena osobe koja vas tako lijepo pozdravlja. 

A ja se imena ne mogu sjetiti. Slike da, lice je poznato, blisko negdje smo se susreli, ali gdje? Koje je ime? Negdje škola, posao, ulica, zajednički put, iz jednog, drugog, trećeg dijela života i okruženja u kojem sam se kretao?

Treba mi duže vrijeme da povežem ime s osobom. Puno lakše određene karakteristike.

Takvo  sjećanje zna i prevariti. Jednom na ulici sretoh “poznanika”. Spontano se razveselih u tolikoj mjeri i tako iskreno da  nije mogao odbiti ponuđenu kavu u Mocci.

Nekoliko riječi, očito me ne “locira”. Ja opet naručujući kavu počinjem razmišljati od kuda ga poznajem, kako se  zove i što smo to proživjeli zajedno.

Kava je bila užurbano kratka jer nakon onih osnovnih općih međuljudskih relacija o poslu, obitelji riječi zastaju. Pozdravljamo se. On uvjeren da su mu blokirale moždane stanice, ja pomalo zbunjen jer ma koliko oduševljen susretom ipak me nagriza neki crv  sumnje.

Nekoliko dana kasnije dobivam odgovor, vidim ga na TV ekranu kroz koji je redovito ulazio u moj dom. Nikad se nismo poznavali ali sam  ja to konačno i saznao za razliku od njega koji se sigurno ni danas ne može sjetiti  od kuda bi me trebao  poznavati.

Razmišljam koja je razlika između sjećanja i pamćenja možda  sjećanja pamćenja ili pamćenja sjećanja.

Prolaskom godina neka se sjećanja osnažuju, neka se gube, kažu da se kasnije lakše prisjećamo detalja događaja iz djetinjstva nego gdje smo upravo ostavili naočale. Za sada se uspjevam sjetiti gdje sam ih ostavio ali neke nove slike iz djetinjstva počele su  izranjati iz uskladištenih memorija.

Kako bismo se mogli suočiti s tom količinom informacija kad bismo sve pamtili?.

Ako bismo se svega sjetili bismo li to mogli prihvatiti ili uopće izdržati?

Znanstvenici tvrde da tijekom dana  registriramo nevjerojatnu količinu informacija od čega tek minimalni dio ostane u našoj svjesti.

Teoretski bi bilo moguće iz očnog živca izvući podatke o svim registracijama automobila pored kojih smo prošli tijekom dana. Stalno radimo svjesnu i nesvjesnu selekciju. Ovisno o osobnom ili profesionalonom interesu osvjestit ćemo automobilski salon ili dućan s cipelama, fotoradnju ili frizerski salon, terenski automobil ili limuzinu, i dio toga zapamtiti i uskladištiti kao  sjećanje .

Sjećamo se lijepih doživljaja, zaboravljamo ružne ali dalje nosimo traumatske.

Ovo su sjećanja  života  i iskustava koja proživljavamo ili znanja kojeg usvajamo. Osim ovih “značenjem svakodnevnih i ovovremenskoprostornih” ima li i nekih  drugih?.

Koliko tih sjećanja zapravo imamo pohranjeno u svojim stanicama, i moždanim i onim stanicama organa, na razini svjesnosti ali posebno na razini nesvjesnosti.

 

Kažu da koristimo mozak tek nekih 5 posto (neki novi tekstovi govore čak i o 3 posto). Zašto je onda bilo potrebno napraviti takav kompleksan organski “uređaj” da bi ga koristili samo 5 posto. Nije li to neka zabuna božanskih sila (evolucije) da stvori nešto što se koristi u tako malom dijelu. Ili mi jednostavno u ovoj našoj fazi nismo u prilici i stanju iskoristiti nešto veći postotak, bez obzira na razlog ili povod?

Što su to neki intuitivni uvidi koji nam donose ponekad genijalne ideje, nove projekte, kreativne zamisli. Kažu da to mogu biti i “kanalizirane poruke” (slučajevi prilikom nekih liječenja) ili jednostavno “prisjećanje”.

Primjeri znanstvenika koji su tijekom snova nailazili na odgovore na pitanja koja su postavljali. Govori se kako su sve informacije prisutne ovdje u eteru (0.-tom polju) oko nas i samo ih trebamo “prikupiti” i sjetiti se. Zvuči jednostavno, zar ne, a opet smo naišli na sjećanje.

Nesvjesno se naježimo i srce nam počinje snažno lupati kad čujemo daleku riku lava ili zavijanje vukova na mjesečini. Niti ne razmišljamo već podsvjesno reagiramo buđenjem nečega uspavanog. Nešto unutar nas reagira instinktivno prisječajući se nekih davnih vremena kad je to značilo opasnost.

Jednom sam na planinarenju u prilično nezgodnom trenutku shvatio da je prijatelj kojeg sam vodio na visoku planinu ponio sa sobom i iracionalni strah od visine. Iznenadna blokada je bila toliko snažna da tu više nije bilo rasprave i argumentacije, samo što prije i sigurnije natrag u dolinu. Nismo nikad razgovarali  o uzroku takvog straha ali u ovom životu sigurno nije imao nikakvog povoda za to.

Stručne osobe bi sigurno mogle naći još puno primjera nekog “atavističkog” ponašanja koje slijedom kakve god to energetske intervencije ili zapisa u DNK naše stanice reagiraju prisjećanjem i upozorenjem.

Kako li samo načulimo sva čula kad se krećemo u mraku  osjećajući kako  u takvom nepoznatom okruženju “osluškujemo i kožom.”

Znanstvenici govore o generacijama koje su radi preživljavanja sticale određena iskustva a oni primjerci našeg roda koji su preživjeli takva iskustva prenijeli ih kroz genetsku strukturu na nas kao svoje potomke.

Zaštićeni civilizacijskim tekovinama zaboravljamo i njih i tek rijetko, obično suočeni sa situacijom obnavaljamo sjećanje. I to na prilično nesvjesnoj razini. I to raznovrsno, od straha od groma, vode, raznih fobija tko zna?

Osobe koje kroz regresije i slične tehnike povratka u prošla vremena istražuju iskustva saznaju kako naši prošli životi donose puno vrijednih informacija o razlozima takvih naših ponašanja, navika, strahova, ljubavi i mržnje.

Sjećanja iz naših raznih životnih iskustava. Ponekad se to zbiva jasno. Vjerojatno ste čuli o djevojčici koja je odvela svoje roditelje u potpuno nepoznati grad i pokazivala im mjesta, lokacije, imena ulica i građevina gdje je živjela.

Tek u povijesnim arhivama našli su dodatne argumente za njenu priču, koja je zvučala nevjerojatno. Istraživanja prošlih života već postaju prihvaćena tehnika upoznavanja sa samim sobom i svojim sjećanjima.

Što je sa sjećanjima prije rođenja i poslije smrti jer ona postoje i o njima se pišu  knjige.

Ponekad susretnemo “poznatu” osobu koju nikad nismo vidjeli. Nedavno su na jednoj kavi kojoj sam prisustvovao osobe inzistirale na svojem međusobnom “poznavanju” da bi na kraju zbunjeno zaključile kako nema šanse da su se ikad mogle sresti. Zaključile su da  je u pitanju vjerojatno “sličnost” s nekom drugom osobom. Ostao je veliki upitnik od kuda to sjećanje.

Ne govorim pritom o “srodnim dušama” o kojima je ispleten cijeli vijenac legendi.

Prolazeći galeriju ili muzej naiđemo na djelo, portret, crteže, znakove koji u nama nešto “probude” pa nas privuku, ostave snažan dojam. Scene iz filma bude osjećaje tuge, čežnje ponekad kao nekog prisjećanja. 

Aneđeosko visoka frekvencija glasova tenora i soprana privlači pažnju, ubrzava ritam srca, diže nas na višu frekvenciju.

Zašto?

Od svih instrumenata i njihovih prelijepih zvukova neki nas bude na poseban način. Najjednostavniji duhači instrument kao panova svirala nas posebno privlači. Naše se tijelo teško odupire porivu da se kreće u ritmu bubnja onog primordialnog jednostavnog “tam-tam” kao jembe.

Zašto?

Tijekom  seminara kroz meditacije raznih sudionika pojavljivale su se slike. Voditeljica je objašnjavala i interpretirala te slike. To su bile arhetipske slike koje su za sve duše imale slično ili isto značenje koje se moglo iščitati. Što znači kuća, bunar, trava, ograda i slično. Podsvjest ljudskog roda djeluje na sličan način a s time su vezana i sjećanja.

Jesu li naši snovi akcija, reakcija, refleksija, putovanja ili sjećanja podsvjesti, naše duše tijela ili misije ?

Do kuda to sjećanje koje ponekad budimo ili želimo probuditi uopće seže, u naš život kojeg živimo, u prošle živote koje smo proživjeli (i koliko?), koliko daleko natrag u ljudsku povijest ili civilizacijske cikluse, koliko je ono zapreteno negdje u dubinama naše podsvjesti ako postoji i gdje je konačno ono prvo sjećanje?

Ili su neka sjećanja zaboravljena od jučer da bismo što izvornije proživjeli svoja iskustva i spoznaje učenja od danas?

Sam ovaj  tekst dok ga pišem na jedan je način buđenje sjećanja. Što drugo nego to?

Od takvog svakodnevnog sjećanja putujemo svjesno ili nesvjesno unatrag u povijest života  ili u duboku dubinu naše duše i istražujemo.

Kad ćemo se sjetiti što smo to zapravo mi?

Kako i Kada ćemo se sjetiti našeg sjećanja?