U životu se naviknemo na određeni ritam i gradimo obrasce ponašanja prilagođene i odgoju i sredini u kojoj pretežito boravimo.

Ponekad kad se nađemo u drugoj sredini te se nađemo u kontradikciji svojih osjećaja, percepcija i obrazaca. Naviknemo li se na neku sredinu promatrati na određeni način i onda  je vidimo na različit način, ponovo zastanemo zbunjeni.

Dobro je tada smiriti svoje misli i osjećaje i potruditi se upoznati u čemu je ta razlika, zašto to doživljavamo na način na koji doživljavamo.

Ako sebi dozvolimo dovoljno vremena da to uočimo možda ćemo naići na nešto zanimljivo i naučiti jos poneku dobru lekciju u ovom životu.

Ovaj tekst ima i nešto fotografija jer sam osobno bio fasciniran različitošću doživljaja jednog te istog mjesta u različitom godišnjem dobu. Pa ako imate vremena, uživajte!

Prekrasan sunčani jesenji dan, u sjeni malo prohladan ali dovoljno topao za ugodnu šetnju uz obalu. Ali, što je to? Nigdje nikoga, sve pusto, nadaleko nema ljudskog bića, tek ponekad u daljini zagledate koji lik izgubljen u prostoru. Za mene, šokoviti prizor kao u “dan poslije neutronske bombe”.

Potrebe posla vratile su me u lijepi grad uz more u kojem sam  nedavno boravio. To je onaj grad u kojem je moj Princ od unuka upoznao svijet obmorskih oblutaka i kamenčića koje je uporno vraćao u more.

To je isti grad gdje obnoć niste u stanju spavati od žamora kasnih šetača, glazbe mnogobrojnih kafića i terasa. To je isti grad u kojem ne možete naći mjesto gdje ćete ostaviti auto; grad gdje vas  prodavači raznovrsnih turističkih usluga i proizvoda toliko uporno salijeću na svim jezicima svijeta da često nemate živaca prolaziti rivom ili njegovim ulicama. To je tada grad mnogo čega i koga ali najviše turista koji ga masovno posjećuju i povećavaju broj njegovih žitelja za faktor od barem deset puta.

Između mog prošlog i sadašnjeg ovogodišnjeg boravka  prošla su samo tri mjeseca. Međutim, u međuvremenu je završila i formalna i stvarna turistička sezona, gosti su se vratili kućama, djelatnici raznih rodova i vidova turističke vojske od ugostiteljstva do suvenira vratili  u svoje baze ili preselili u druga mjesta,.Zatvorili su radnje, pospremili svoje stolove i stolice, zatvorili tende, oslobodili trgove i ulice.

Tako su povijesnu gradsku jezgru i luku prepustili ponovo samo njegovim građanima.

Lokali su zatvoreni, često pokriveni bijelim papirom s unutrašnje strane, spremni za zimsku ili  proljetnu obnovu u očekivanju slijedeće sezone. Pola grada zaključano spava. Druga polovica živi svojim ritmom i smireno uživa u svom gradu koji je sada ponovno samo njihov.

Bio je to doživljaj neke nove percepcije. Naime, zaboravio sam kako izgledaju neki  od trgova koji su u ljeto toliko uzurpirani ugostiteljskim terasama da sam trg uopce ne vidite. Tada uočite ljepotu zgrada koje su inače sakrivene tendama. Sada mirno možete razgledavati uokolo bez da vas neko gura ili svojom nametljivošću tjera da što brže koračate.

Međutim, za mene je grad pust, ulice su prazne, tek tu i tamo čak i u lijepom vremenu rijetko tko šmugne kroz ulicu. One odjekuju od zvuka čak i tenisica a poneki mačak neprestrašeno prolazi pored kuća. Gdje je život? Ne snalazim se.

Riva je prazna. Tamo gdje se preko ljeta doslovce tuku za vez nema nikoga. Da li je to moguće? Ni jednog jedinog broda na rivi s vezovima namijenjenim jahtama. Turistički brodovi na zimskom vezu, poneka posada  zaposlena uređivanjem za brodski zimski san. Ribarski brodovi spremni za isplovljavanje, ribari nastavljaju posao. Poneki rijetko otvoreni kafić, s praznim stolicama koje preplavljuje sunčevo svijetlo. Tišina.

Tišina je nametljiva za mene koji sam naviknut na stalnu gradsku buku, čuje se ponekad odjek koraka, neki glas iz kojeg stana ili slučajno otvorene trgovine. Trgovci imaju vremena stajati na vratima u očekivanju rijetko naišlog kupca. Mogu slušati  ptice u krošnjama ne- nadglasane galamom ljudi i glazbe. Negdje slučajno ispala limenka dugo odjekuje na ishodanom kamenu ulice.

Susretnem davno neviđenog poznanika, razgovaram u trgovini, slušam zanimljivu priču voditelja arheološke suvenirnice, domaćoj prodavačici suvenira koja upravo zatvara radnju za ovu godinu postajem zadnji kupac klasične šahovske garniture s čijom ću misterijom naredne godine zaintrigirati Princa od unuka, slušam komentar posebne osobe koju sam tek nedavno upoznao poslovno a sad vec osjećam kao da smo dugogodišnji prijatelji. i počinjem gledati na drugačiji način.

Ova tišina sakriva itekakav život, ritam kojeg tek trebam razumijeti.

Kako se na grad spustila tišina nakon “turističkog thusamija” tako se  obnovila ljudska   komunikacija među građanima grada, posjećuju se, razgovaraju, usklađuju svoje ritmove. Grad se vraća samome sebi  vraćajući se u svoj  pretežito godišnji   ritam koji će trajati do početka priprema i realizacije  nove sezone. Tada će opet biti uzbudljivo i u velikom metežu neko vrijeme teško da će se vidjeti ili susretati na tim svojim ulicama.

Oni  žive ovdje čitavu godinu , i djeca koja idu u škole, i oni koji putuju u druge gradove, oni koji rade na raznim poslovima. Nađu se na ulici, u nekom zatajenom lokalnom kafiću, stvarajući trajne ljubavi, crkvi, rijetko otvorenom restoranu, iritirajuće mnogobrojnim kladionicama  ili na tereasi koja je zaštićena od jesenjeg vjetra.

Zanimljivo ih je promatrati kako održavaju svoj svijet smirenog  malog grada kojeg teško shvaćamo u velikom gradu.

Nisu se još potpuno opustili, još  promatraju da li prolazi  koji zakašnjeli turist ili poneka jesenska turistička grupa koja može sada na miru razgledati spomenike kulture.

Želite li im se  prilagoditi i shvatiti morate dobro smiriti svoj adrenalin, duboko udahnuti i izdahnuti i usporiti, na onu, “ljudsku-humanu” brzinu. Nije to baš lako ali kad to uspijete onda doživite sasvim drugačiju percepciju i vrijednost života. To je ona vrijednost za kojom uvijek pritajeno čeznemo a imamo osjećaj da je rijetko kad možemo danas uistinu i ostvariti. Pritisak je obično prevelik.

Pitam domaćina kako se osjeća sada kada je takva “pustoš” uokolo. Krasno, odgovara, sada se osjećam svoj, trebalo je preživjeti vrijeme turizma od kojeg živimo i vratiti se u normalnu kolotečinu da se osjećamo živi kao ljudi. Poštujući “nevrijeme” turizma čekamo onih devet mjeseci u kojima ćemo osjećati vrijednosti života i smiraja malog grada. Ako se zaželimo buke dovoljan je sat autobusom i jos manje autom da doživimo sve ljepote takve “vreve velikog grada” i opet se možemo vratiti u mir našeg doma. Zatreba li tu su još uvijek diskoteke ili  bazeni lokalnih hotela koji su  otvoreni tijekom godine.

Knjižnica je popunjena penzionerima koji malo čitaju malo pretražuju internet  i kažu da se posuđuje puno knjiga. Učenici idu u škole, studenti na fakultete.

Počinje jugo koje donosi  intenzivan miris mora a uskoro i kišu. Ponekad naiđe na koji otpali list  pa ga malo zavrti u pustoj ulici. Zelene površine i nadalje su prekrasno njegovane. Pokušavam se pomiriti s mirom i tišinom.

dio rive s praznim stolicama

glavna ulica u ranu večer

pogled na zgrade bez tendi

puste klupe uz obalu

riva bez jahti

riva bez standova i prodavaca

riva u ljeto

tek rijetki korak

trg bez restorana i stolova

trg u ljeto

 Poreč,11/10