Jutros sam imao priliku s dragom osobom podijeliti jedan vrlo svečani trenutak. Nažalost imao sam osjećaj da se, usprkos visokih duhovnih standarda koje posjeduje,  sada nalazi u trenucima one duboke ljudske krize, kojoj se kao ljudska bića, prolazeći iskustvima ovog svijeta i vremena, ponekad jednostavno ne znamo kako othrvati. Vrti se unutar sebe loveći svoj vlastiti rep, ne može se otvoriti i podijeliti s nekim svoje poteškoće, u suočavanju sa strahovima, sumnjama, velikim životnim preprekama i u tom trenutku smo osamljeni na vjetrometini.

Nisam osoba koju bi percepirala kao nekog tko bi mogao pomoći i samo se nadam da će naći pravu osobu, onu  najbližu koja, uvijek svojim prepunim srcem stoji uz stranu uz maksimalnu podršku, ili, neku drugu blisku prijateljsku dušu s kojom se mogu podijeliti tegobe. Jedino bih želio da  shvati kako  nije jedina na svijetu koja je suočena s takvim poteškoćama i da prije ili kasnije svi mi prolazimo kroz to a ima još čitav prekrasan život ispred sebe i blagoslovljene vrijednosti koje može primiti i dati.

Takav težak osjećaj i potreba da malo slegnem svoje uzburkane misli natjerali su me da svratim u kafić koji, iako na mom putu, rijetko posjećujem,

Prvo što me dočekalo bila je  prekrasna kombinacija dva cvijeta (mislim da je to bio ljiljan i ruža) u vazi na šanku. Malo neuobičajeno ali prva intenzivna pomisao je bila da ovdje neko nekoga voli  (nemojte shvatiti kao ljubavni čin već kao iskaz uvažavanja i poštovanja u svom iskrenom obliku). 

Prije  nego sam naručio ono što ja nazivam “omliječena kava” rekao sam kako netko nekoga tu jako poštuje i voli i da je to prekrasno kada se jedan “naoko prolazni prostor” oplemeni na takav način. “Šankerica” se nasmijala i rekla da su to “njeni dečki” i zapitala što želim. Promatrao sam je kako priprema kavu, kako razgovara sa svojim mušterijama, gostima, kako to sve spretno, profesionalno obavlja ali ujedno i “svećano”. Svemu tome je bila pridodana jedna dodatna vrijednost, ljudskosti, topline, nježnosti, sveobuhvatnosti. Odjednom, bilo je to kao familijarno okruženje puno uvažavanja i poštovanja (bez obzira što mi mislili o kafićima). U tom kontekstu postalo je razumljivo zašto je nepoznati netko donio ta dva cvijeta, jednostavno da doda “sjaj sjaju” i oni su prekrasno cvjetali ispunjeni svojom svrhovitošću i energijom ljepote.

I kako je dalje išao slijed misli vratio sam se na onu staru rečenicu “Nije važno što radiš nego kako to činiš”. Prvi put sam toga postao svjestan dosta davno prilikom svoje posjete Veneciji. U jednom trenutku začuo sam pjesmu. Bio je to onaj klasični talijanski Bell Canto iz punog srca, pluća glasa. Pomislio sam: Vjerojatno kakav profesionalni ulični pjevač, ili turistička grupa na proputovanju zajedno sa svojom lokalnom pratnjom. U potrazi za glasom našao sam se na jednom od mnogobrojnih mostova iznad kanala i konačno vidio izvor pjesme.

Čovjek je upravljao velikom barkom, ponosno je svom svojom visinom stajao na krmi držeći kormilo u ruci i pjevao iz sveg svog (nota bene: vrlo lijepog) glasa. Dapače, neki slušatelji zajedno sa mnom bili su ponukani i pljeskom popratiti njegovu izvedbu. Ali poanta svega je bar za mene bilo sljedeće:

U čitavom tom rašomonu Venecije preplavaljene turistima, ispunjene agresivnim mediteranskim prodavačima, prošarene kanalima, izgrađene na poštovanja vrijednoj povijesti, arhitekturi i umjetnosti (ali i našim velebitskim borovima, smrekama i jelama) moja najveća impresija je bila - pjevač čija je barka prevozila………. veliku hrpu smeća na odlagalište.

Tada mi se vjerojatno usjeklo u pamćenje kako je važnije od posla kojeg obavljate upravo način na koji to činite. I prekrasno je kad uspijete kombinirati zanimljivost posla, svoju ljubav prema njemu i vaše sposobnosti da to učinite na najbolji mogući način. Ako niste te sreće onda trebate naći neku kombinaciju u kojoj ćete se približiti tom cilju. Pa makar se i nalazili na mjestu koje vas ne stimulira uvijek potražite nešto što će vas stimulirati i u čemu ćete naći svoje vrijednosti.

Netko tko me  poznaje možda će odmahnuti i reći “lako je njemu filozofirati kad je nezaposlen i ne zna kakva je to stresna situacija u današnje vrijeme biti na poslu” Vjerujte mi znam.

Radio sam godinama u vrlo stresnom okruženju. Oglasna agencija, s jedne strane razni klijenti, raznih profila, iskustava, znanja, potreba, rokova, frustracija, s druge strane tim u kojem trebate obaviti posao koji uključuje i osobne različitosti, s treće strane raznovrsni suradnici s kojima to trebate obaviti i s četvrte strane dobavljači s kojima to trebate realizirati, pa onda još i vlasnici kojima trebate podastrijeti rezultate, pa administrativnobirokratske upute i pravila igre itd.itd. Vjerujte mi, ako išta, to jako dobro znam.  Kako sam preživio u tome.

Moje osobno rješenje je bilo “zaljubljivanje u projekt” emotivna veza, predanost i izgradnja jednog osjećajnog aspekta pomogli su mi vrlo često da (ponekad čak i bolno) prebrodim frustrirajuće situacije koje bi u drugim uvjetima bile skoro pa pogubne za moje zdravlje. Evo, to je jedna ideja. Naravno imao sam sreću da sam posao ipak volio i da je pružao prostor za iskaz kreativnosti i raznovrsnosti promišljanja.

Pogledajte oko sebe. Poslovi se mogu “otaljaviti”, obaviti profesionalno korektno, profesionalno, s ljubavlju, s dodatnim vrijednostima i konačno ono što ja nazivam “svećano”. i bez obzira na novce. Možete to obaviti kao majstor ili kao obrtnik ili priučeni zalutali “šljaker”.

Kad sljedeći put prođete kakvim grobljem pogledajte one ravne pokrovne ploče na grobovima. Neke od njih zadržavaju prljave ostatke lokvi vode nakon kiše, druge su ravne i glatke pa makar bile neočišćene. Jedne su radili majstori a druge majstori obrtnici koji su ostavili brusilici da na najlakši mogući način (po sredini) nastavi polirati površinu.

U susjedstvu mijenjaju crijepove na krovu. Svaki  dan sistematski otkrivaju dio krova, mijenjaju grede, poprečne daske i postavljaju crijep. Dio krova otvore i prije odlaska ga pomno pokriju plastikom bez obzira na prognozu ili prijeteće oblake. Kako rade siguran sam da su i u zakutcima (koje će teško bilo tko čak i ako se popne na krov moći vidjeti) svi spojevi pažljivo i lijepo uređeni. To je majstorski posao.

Imali smo jednog čistaća ulice od kojeg su okolne ulice zablistale i uvijek smo se pozdravljali i postao je kao dio našeg kvarta. Susretao sam se s direktorima koji su i pod opterećenjem rokova i obveza uvijek našli dobru riječ šireći optimizam i brižnost za ljude koji zajedno s njime rade (pa čak i pod cijenu da je ta susretljivost ponekad bila i zloupotrebljavana). A jednostavno ne želim govoriti o suprotnim primjerima koje svakodnevno zapažamo gdje god se kretali.

Kako činili svoj posao, bez obzira na uvjete prenstveno ovisi o nama samima. Činili li to dobro i s veseljem bit će nam uvijek puno lakše nego ako smo namrgođeni i jedva čekamo da odemo ili su nam misli uvijek lutajuće negdje drugdje.

Ako to ne ide možda je bolje da razmišljate o drugom poslu, mjestu ili mogućnostima da iskažete svoje pritajene sposobnosti. U tome vam želim sve najbolje.

Igor Lah , srpanj 2010