U isto vrijeme koristim priliku da vam doturim jedan zanimljiv citat kojeg je napisao Yehuda Berg:

“Ovaj mjesec najviše što možete učiniti jest da budete sigurni kako možete uistinu učiniti bilo što. Ovaj tjedan vas pozivam da pogledate na planinu kao da je krtičnjak. Znajte da ste prije dolaska u ovaj svijet, vi zapravo odabrali specifično smeće s kojim se suočavate u ovom svom životu i to ne radi toga da budete njegov zatvorenik nego da ga nadvladate. Jer mi to možemo.”
Yehuda

O LJESTVAMA i LJUDIMA, RIGLI i RETROVIZORIĆIMA

Na moru kojem sam se, nakon nekoliko dana provedenih na kontinentu, sada vratio, učim Princa od Unuka prvim morskim zamasima i suočavanju s opasnim namreškanim valićima, jatima agresivnih girica, ponekom račiću ali je on iznad svega zainteresiran za aktivno bacanje  kamenčića s obale u more. Mogu ga mirne duše ostaviti uz obalu i sve dok ima na njoj oblutaka vjerojatno bi ih bacao u more.

Netom prije odlaska na autobusnu stanicu otišli smo se okupati, onako za gušt i ispred oluje koja se spremala. Kako je obala fizički 50m i 3 minute hoda jasno da tamo odlazite u kupaćoj odjeci s eventualnim ručnikom za maloga da ga ne propuše propuh mediteranskih uličica. Veličanstveni trio: Unuk i u pratnji Baka i Djed.

Na povratku nismo više mogli otključati ulazna vrata. Bila su kao da su “zariglana”  (zakračunata) iznutra. Vrijeme leti, oluja se sprema, nervoza raste, bravar na putu da i on pregleda bravu (koja se nota bene normalno otključava samo što to ne prihvaćamo) a mi razmišljamo što nam je činiti.

Odškrinuti prozor radi ventilacije konačno nam daje ideju da se ljestvama (lojtre, škale) popnem preko prozora. I tako krenem u potragu za ljestvama po susjedstvu.

Zamislite sliku pomalo izbezumljenog gospodina u zrelim godinama (diplomatskim riječima rečeno) u kupaćim gaćama “tutnji” po tri glavne ulice i svih 8 poprečnih uličica stare jezgre manjeg obalnog grada u kasno popodne tražeći ljestve od prodavača, stanara, ugostitelja, trgovaca, u žurbi naleti i pokoji turist, pa i župnog ureda. Susreće razne, nepoznate, ali neke već više godina uobičajeno viđane ili poznate ljude. Traže se ljestve 3+metara..

Statistički gledano imamo kontroliranu situaciju- traženje ljestava, jedna osoba u kupaćim gaćama (nije opet neko čudo u udaljenosti do 300m od mora), dolazak oluje, isto vremensko razdoblje, urbanizirana turistička sredina, očekivano razvijena komunikacija, hitnost situacije.

Međutim ulaz informacija u suočavanju s osobama kojima se obraćam je čudesno raznovrstan i stvara jedno novo iskustvo (a i lekciju).

Reakcije su bile raznovrsne, njihovi komentari, stavovi, odgovori. Od dobronamjernih (aktivna podrška u potrazi) do zlonamjernih (kad mislite na druge stvari!) bilo je nerazumijevanje jezika (sic!) do neslušanja, okretanja glave kad se shvatilo da nisam kupac (sic!) slijeganja ramenima, smijuljenja, apatičnog pogleda ili onog poznatog pogleda tipa “baš si mene našao sad u ovo doba”, sumnjičavih itd.

Ilustrativan primjer su četiri prodavača koji me s više ili manje volje uzastopce upućuju da idem u župni ured jer oni tamo “imaju velike ljestve” uz pažljivo naglašen uvjet “pa morate se obući” Srećom nitko ne odgovara na zvono.

Peta osoba na tom dijelu ulice mi konačno kaže “da župni ured više nema ljestve jer su ih neki takvi kao ja posudili a nikad vratili prije godinu dana” .

Tu informaciju prosljeđujem s ironijom četvorici prethodnika a svi unisono potvrđuju “pa znali smo ali možda su u međuvremenu kupili nove”

Intrigantan je primjer “vječno na ulici sjedeće osobe” koja me ispitivala o čitavom mom rodoslovnom stablu osim što nisam rekao broj cipela da bi na kraju izgovorio s indignacijom “pa otkuda meni ljestve?”

Bilo je bisera mudrosti “pričekajte do sutra ujutro pa otiđite do nekog majstora u novom dijelu grada (koji km i više)  ili radno vrijeme je završilo teško da ćete ih naći, do poziva vatrogascima”

Dvoje ljestve koje su se konačno pojavile bile su, iako optimistički najavljivane ipak ispod 1.80 a jedne veće izgledom malo nesigurne bile su nedostupne iza dobro zaključanih dvorišnih vrata.

Kolika je samo ta raznovrsnost pristupa u odgovoru na čovjekovu molbu za pomoć. I to nevezano uz konkretno posjedovanje ili neposjedovanje tih ljestvi, kolika je razlika u onome što nazivamo intelektualna ili instinktivna reakcija, karakter, angažman, spremnost ili opreznost i sumnjičavost.

A opet svi smo pripadnici čovječjeg roda i ta raznovrsnost nas čini toliko snažnim i dinamičnim…….. hm, samo da mi se je dokopati tih ljestvi pa da ulovim autobus koji kreće skoro pa za koju minutu. Tada ću imati više vremena promisliti o svom tom šarolikom mnoštvu iskustava u jedno koncentrirano kasno popodne.

I konačno rješenje je nađeno u okviru klasičnog sistema - VIP ili veze i poznanstva. Naime, moj unuk ima naravno prijateljicu u susjedstvu (ipak ima skoro 2.5godine). Njezin je tata  promptno reagirao kad je čuo da djed prijatelja njegove kćeri treba pomoć, oštro podviknuo susjedu koji se gunđajući digao od njemu omiljenog televizijskog programa iz neposredne blizine problematičnih vrata učas donio prekrasne, fenomenalne metalne ljestve koje se iz dužine od 1.7m učas pretvore u sigurne ljestve od skoro 5m.

No problem. Prvom prillikom ću kupiti takve predivne ljestve!

Nakon toga sve je išlo kao po loju; preko prozora pa do vrata gdje stoji rigla (zasun) prečudno duboko usađen u suprotnu ploču vrata.

Bravar se češe po glavi ne znajući teoretski način i ne prihvaćajući da se rigla mogla tako daleko zaglaviti (šteta da nisam fotografirao).

Nemamo vremena raspravljati o čudesima tipa da je netko zatvorio vrata i ispario kroz zid jer kasnim a Princ od Unuka već drhće pokriven samo vlažnim ručnikom. Hvala svima, od onih koji su mi pomagali do onih koji su me podučili o karakterima ljudske vrste.

Konačno stigao sam na autobus i dugo vrtio to svoje novo iskustvo.

A što je s retrovizorićima iz naslova?

E, oni od autobusa (mali, pomoćni, oni koji dodatno pomažu prilikom uskog manevriranja, a ne glavni) su stradali na autobusnoj stanici u eci te smo na dolazak policije i uviđaj u sitne jutarnje sate čekali skoro dva sata.

U međuvremenu je oluja ponad Platka i G.Jelenja okrenula prema jugu a nas je dočekala samo parada čipke i arabeska bijelih grana i korijenja preko čitavog neba.

Ta njihova igra je osvijetljavala cestu kao po danu tako da smo više vozili po svjetlu nego po mraku. Glavni munjoboj je ipak bio prema jugu na području od Krka, Senja, Vratnika pa dalje u unutrašnjost, osim ponekih rijetko viđenih debelih munja koje su udarale negdje oko Kleka i Ogulina. Bilo je predivno prolaziti kroz tako osvijetljeni krajolik.

Ilah 8/10