Do sada sam vam  poslao neke svoje foto-“razglednice” s mora s raznim motivima. Kažu da slika govori više nego mnogo riječi.
Ponekad pak tek riječi doživljaja mogu opisati atmosferu neke situacije. Nekad su potrebne riječi. Napisah ih za vas nekoliko.

Te svoje zabilješke posložio sam po temama:
život primorskog turističkog grada/
priroda oko nas/
ljudi i običaji/
pitanje blagoutrobija.
Kao da na jednoj razglednici imate nekoliko sličica sa sličnim motivima.
Zamislite da vam šaljem takve razglednice s raznovrsnim temama, jedino što pritom koristim riječi.
Takvih razglednica ću vam poslati ukupno četiri, svaki dan jednu novu pa kad stignete nadam se da ćete doživjeti barem dio te atmosfere.

A sada razglednica Prva.  

 

 

LJUDI i OBIČAJI

 

KOMENTARI - Slušajući promotore prebrojnih turističkih/brodskih izleta, različitih umjetnika koji hvataju klijente po ulicama ili plažama, nekih ugostiteljskih lokala, taxi plovila a i prodavača u trgovinama, jedna pojava se iskazala kao učestala i zabrinjavajuća.

Široko namješten uvodni osmjeh, raznovrsni jezici kojima se pokušava pogoditi podrijetlo potencijalnih klijenata, veća ili manja količina adrenalina, informacija ili nagovaranja nažalost ne rezultira uvijek i uspješnom prodajom.

Turisti procijene informaciju i odbijaju ponudu (što god bio razlog) ili odgađaju svoju odluku (da bi eventualno postali plijen konkurencije).

Nakon što se turisti udalje crvenim se od komentara koje neshvaćeni animatori šalju odlazećim turistima (obično na domaćem jeziku bogatom lingvistikom prostota i spominjanja obiteljskih korijena, zemlje, podrijetla).

Da sam turist i da razumijem te poruke koje su mi poslane iza leđa ne bih se osjećao dobrodošao a nikako se ne bih vratio tom animatoru.

 

BLAGOGLAGOLJIVA PRIČALICA – Svaka gostiona ima svoje goste, što zbog cijene, lokacije, društva, glazbe ili zgodne konobarice.

Ti se gosti mijenjaju ovisno o dobu dana, jutra, podneva, večeri. Te fizionomije vrlo brzo možete svrstati u nekoliko kategorija od tzv. “stacionarnih” do “tranzitnih” i inih drugih.

Svaka gostiona i skoro svaka “smjena” ima barem jednog  gosta koji ima puno toga za reći. Uvijek prvi govori, najglasnije, komentira sve, zna sve, pravi Google i sa sobom nosi svoju povijest iskustva s ljudima i poslovima. Koji put je bitna prepotencija, ponekad valja odvagati istinu i maglu ali….

Vrlo je jednostavno sjesti i slušati niz informacija koje mogu ponekad biti i jako korisne (recimo problem kanalizacije u zaljevu). To se danas sluzbeno zove BI (Business intelligence) odnosno prikupljanje poslovnih informacija na dostupnim izvorima a sve uz cijenu jedne “omliječene kave” i navodno koncentrirano listanje bilo kojih raspoloživih novina.

Hm,natuknuo je nešto o krovovima u starom gradu, možda sutra čujem sočne detalje.

 

POZNANICI - Kako se redovito rano budim, dok tako tražim sunce i krenem u šetnju nailazim već na stare poznanike – biciklisti koji dolaze u grad iz obližnjih kampova, trkači, šetači nordijskog stila, komunalni čistać s malim kamionom koji je zadužen za kante za otpatke, nekoliko ribara koji se vraćaju s još ranijeg ribolova s vrećicama s nekoliko riba a jednom i lijepom hobotnicom, mama s kćerkom koju žurno vodi u vrtić, gospođa s psom .

Susrećemo se tako na našim putevima i počinjemo već kimati glavom jedan drugome i još malo pa ćemo pitati za familiju i za zdravlje.

FOLKLOR – na pozornici istarske lokalne folklorne  grupe koje kroz pjesmu, svirku, ples i odjeću predstavljaju tradiciju lokalnih običaja.

U publici stranci turisti kojima je to atraktivno i domaći ljudi kojima budi stare uspomene i sjećanja. Svako selo, mjesto ima svoje specifičnosti u svim tim aspektima iako ima onu generalnu posebnu istarsku tonsku ljestvicu.

Raznovrsne svirale i mjehovi, korak, izričaj, sve je to identitet koji je njegovan stoljećima.

Danas je preživio u takvim KUD društvima, njegovan od strane entuzijasta, podržavan od turističke zajednice jer popunjava vrijeme gostiju.

Naš novi identitet je internacionalna odjeća koju nose svi potrošački organizmi širom svijeta, glazba koja rijetko kada nosi sa sobom naš “okus”, uniformnost “građana svijeta” rezultat masovne potrošnje i medijskog pritiska.

Gledam i slušam s nostalgijom kako se život seli iza muzejskih vitrina iz kojih se izlazi samo na posebne dane.

PUTNICI NA BROJU - Princ od unuka i ja nakon pregleda novopristiglih jahti nastavljamo svoju šetnju do turističkih brodova.

Oko njih gužva svih najavljenih putnika nestrpljivih da dožive ono što su im obećavali za njihove novce. Brodovi su različiti, jednog se sjećam još kao linijskog broda, drugi je prerađeni ribarski i ima puno onih “trabakula” koje su u svojim mladim vremenima prevozile teret širom Jadrana.

Uvijek postoje neki putnici koji kasne, kojih se čeka, radi kojih čitava ekipa nestrpljivo tupka nogama. Dvije tri osobe.

Kako to ipak nije brodska linija za Veneciju koja mora krenuti na vrijeme organizator prolongira polazak koliko može. Kad tome dodate zbrku samih organizatora o tome da li su ih dobro prebrojali, da li su se pojavili svi najavljeni od različitih agencija i posrednika širom regije, e tada postaje uzbudljivo.

A onda se brodovi jedan za drugim otisnu u nove dnevne doživljaje i gat ostaje prazan dok animatori nastavljaju svoj posao uvjeravanja.

RAZGLEDNICE –  Nije bilo mjesta iz kojeg nisam poslao razglednicu i ta je moja zbirka bila prilično impresivna.

Danas se ne sjećam više njene sudbine osim onog “zagrebačkog paketa” koji je pokazivao mijene moga grada. 

Danas više ne šaljem niti pišem razglednice. “Razglednice” snimam i šaljem e-mailom. Moja kćer to čini preko mobitela mms-om.

Na štandovima mnogo atraktivnih razglednica na onim “okretuljcima”. Kažu da se sve manje prodaju što vjerujem. Tek rijetki ih kupuju i sve manje bez obzira na tako veliki izbor i motive koje nije tek tako uloviti fotoaparatom.

 

CRNE MAČKE – Poznate su vam priče o broju 13 i crnoj mački koja vam zabunom pređe preko puta. Ja ih ne mogu izbjeći. Uvijek kad izađem iz kuće, uđem u uličicu ili se njoj približavam preko puta, ispred mene ili iza mene ili sa strane pojavi se crna mačka. 

Ponekad i na vrata znatiželjno piljeći ima li što za jesti. Ne, nije to problem moje sudbine i vremena koja me čekaju.

Nero, Garo, Točkica, Crni, Gaucho, Max samo su neki od tih prirodom i genima obojanih crnih mačaka koje su dio puno većeg paketa “mačjeg utočišta” u susjednom dvorištu.

Zamišljam njihovo iznenađenje kad će se za nekoliko dana  pojaviti Kaia i početi lajati.

KRITTERI – siguran sam da ste ih susreli ali pođimo redom.

Kritteri su jedna od priča iz dječje biblioteke koju mi je poklonila draga osoba u želji da popunim vrijeme svog Princa od Unuka.

To je serija knjiga (autor Stephena Cosgrow, ilustrirao Robin James, biblioteka Serendipity book) u kojima slušatelja suočava s određenim pojavama u djetinjstvu na jednostavno atraktivan i dobar način.

S mnogo dječjih priča imam problema oko interpretacije zločestih vještica, halapljivih vukova, marljivih i sretnih rudara itd. Postala mi je navika da prvo sam pročitam priču kako ne bi naletio na kakva iznenađenja (da ne govorim o različitim reinterpretacijama crvenkapice gdje je jednom vuk potopljen u bunaru, drugi put ubijen, u trećoj priči se gosti zajedno s lovcem i bakicom npr.) Kod ovih priča nemam problema.

Tako su Kritteri mala dlakava stvorenja koja su jako prljava i ostavljaju sve za sobom uključujući i omote od bonbona i staru gumenu loptu, da ne pričamo o razbacanoj odjeći.

Postoji samo jedan uredni i čisti Kritter koji se zove Bangalee koji je tužan kada gleda nered oko sebe a njegova je soba jedina uredna u njihovom dvorcu.

Tako bi to trajalo dovijeka da se ne pojavljuje strašno čudovište Grunk koji jede smeće i razbacane igračke.

Heroj priče je Bangalee koji uvjerava ostale Krittere da pospreme odjeću (ali i jojo bez uzice) operu sebe, očiste podove i zidove s tragovima njihovih šapa. Kada Grunk više ne njuši smeće on odlazi u potrazi za ostalim neurednim stanovnicima zemlje. Zvuči li poznato?

Znate li takve Krittere. Ja imam jednog odmah pored sebe a Grunk mi pomaže da ga barem malo držim u redu. Pored toga lakše i zaspi dok mu čitam priču.

GOSTI – Tijekom najvećeg dijela mog života ruski gosti (osim oni u službenim delegacijama) nisu bili nikada prisutni u našem turizmu.

Sjećam se djevojke iz “turističko-omladinske” delegacije u neka davna vremena. Kad su drugovi uočili da prečesto izmjenjujemo poglede “matrjoške” su je okružile takvim čvrstim ljudskim štitom da nije bilo šanse da razmjenimo ikoju riječ.

S adrese koju mi je doturila preko provjerene prijateljice nikada nisam dobio odgovor.

Tako  se još uvijek štrecnem kad čujem rusku riječ. A njih je danas jako puno, u grupama, individualno, raspoloženi, dobri kupci, zainteresirani turisti. Turistički animatori prisjećaju se svojeg davno naučenog ruskog a na ispisanim ponudama obavezno se nalazi i ruski tekst.

Nizozemci, posebno mladi su vrlo brojni. Lako ih je uočiti po onom svom tipičnom grlenom “rghrgh”. Ima ih raznih. Često je boravak prilika da se dobro napiju i tulumare do besvjesti.

Ali isto tako stigao je jedan njihov orkestar od 80 članova puhača koji su na glavnom trgu izveli potpuri klasičnih popularnih skladbi na veliko zadovoljstvo prisutne publike

MODERNA JULIJA  -  Iznad sebe začujem mazni glas. Na prozoru prvog kata djevojka puši cigaretu i razgovara s dragim preko mobitela.

Julija na prozoru, Romeo na nekom kraju čudne nevidiljive frekvencijske linije između tehničkih uređaja.

Tako si Julija može priuštiti da bude onako jedva probuđena, kose neuredne, spavačice neispeglane, lica bez šminke. Kada shvati da, bez obzira na rano jutro, nije sama na ulici hitro gasi cigaretu na prozoru i povlači se u intimu sobe dok jednako nježno i vrckavo nastavlja razgovor s nevidljivim Romeom.

NEIMAR – U blizini imamo neku kvazi plažu uz lungo mare s nabačenim šljunkom od nekoliko kubika istovarenih s nekog kamiona.

Svejedno, to je svijet kamenčića gdje ih moj Princ od Unuka i nadalje baca uporno u more. To je svijet za mališane koji svojim nožicama broje nesigurne korake u more. Jedini relativno lagani ravnomjerni pristup. Ostali su metalne stepenice direktno u more.

Jednog jutra na plaži se pojavio neimar. Stigao sam kad je več napravio pristup dugačak koji metar.

Skupljao je veliko kamenje iz dublje vode nanosio ga u neku vrstu stazice, ispunjavao međuprostore sitnim šljunkom i tako napravo još jednostavniji put u more.

Bilo je to lijepo ljudsko djelo, imam osjećaj i stručno, čovjek je znao što radi. Rekao sam mu hvala. Zimske oluje će, ako to već neće učiniti ljudi i prije, razrušiti to krhko djelo ljudskih ruku.

ZADRUGA MAJSTORA – sjedimo za stolom i izmjenjujemo iskustva o majstorima, znate onima koji kasne, koji obećavaju svašta, koji prolongiraju rokove, koji rade na deset strana istovremeno, kojima ne trebate vjerovati itd. i tako čujem priču o grupi od 7 majstora srednjih godina (osim jednog mlađeg) koji su od posla napravili život.

Navodno da ne rade da bi živjeli već žive da bi radili. Rade samo adaptacije, ujutro rade precizne poslove, popodne one koji se ne vide iz aviona.

Rokovi su podugački, ne žure i to kažu odmah, na vama je da se  odlučite biti strpljivi.

Kad betoniraju betoniraju tako da ne treba glazura za postavljanje pločica. Rade posao po posao ali im je bitno njihovo druženje, dobro dnevno jelo kojeg pažljivo odabiru i dogovaraju.

Ne znaju drugi posao, ne zanima ih profit jer su egzistenciju već osigurali. Zanima ih da rade posao, svakako da nešto i zarade ali da se i druže s onima koji isto tako vole raditi taj posao. Nije li to lijepo?