Tri ljudske sličice ili  mali koraci za čovjeka a veliki za čovječanstvo

 

Sličica prva – “Za naše susjede”

 

Jutros sam nakon podužeg vremena ušao u jednu od “svojih” trgovina. Pored blagajne me dočekala  kutija s natpisom “ Za naše susjede”. Ispod toga je bila još i lista osnovnih prehrambenih namirnica. Na moj upitni pogled prodavačica je rado objasnila kako je u ovim teškim vremenima nekima  jako teško te kako one poznaju neke od njih. Nakon što dobri ljudi kupe poneki od predloženih artikala onda se popunjena kutija preda jednom(jednoj) od susjeda kojima je stvarno potrebno i tako malo oplemeni nečiji život.  Zatim postavljaju drugu kutiju za nekog drugog.

 

Kupio sam veću paštetu u limenci. Moš ti mislit paštetu! Ali, pridodana onoj tjestenini, riži, brašnu i vrečicama juhe bila je dio paketa koji će nekome nešto značiti a možda će to bit i jako puno. Dobar tek! Izašao sam iz trgovine nekako malo ispunjeniji i zadovoljniji.

 

 

Sličica druga “Za naše knjige”

 

 

Protekli vikend odazvao sam se na jedan ljubazan poziv za jednostavnim druženjem. Kad dobijete lijepo sročen poziv koji uključuje program, lokaciju, ideje o načinu druženja istomišljenika bez nekih pretjeranih zahtjeva i očekivanja, lijepo je poduzeti sve da se i odazovete, ako možete. Tada bez obzira koliko se ljudi u konačnici okupi ostvaruje se jedna vrijedna međuljudska komunikacija i uvažava ideja i inicijativa i poštuje domaćin.

 

Ali, nije ovo priča o druženju već o knjigama. Naime, jedna je djevojka koja se odazvala pozivu donijela sa sobom nekoliko knjiga i ponudila nam da ih uzmemo.!?

 

Knjige su bile potpuno u redu, vrijedne, i ne od onih koje čekaju na polici svog kupca “28 godina” i onda se prodaju za kunu. Uzeo sam jednu knjigu.

 

Objasnila je da je u “udruzi” pod nazivom (moj slobodni prijevod) “Neka knjiga šeta”. Knjiga ima vrijednost kad se čita. A često nakon što je jednom pročitamo (a ponekad jedva i prelistamo) ona čami u biblioteci, zauzima prostor i ne govori svoje riječi onome tko bi je želio poslušati. Šuti. E sad, ako knjigu “šećete dalje” ona će naći novo oko i uši koje će radosno s njom “razgovarati”.

 

Ove dane gledam svoje police s knjigama koje su se nakupile kroz godine i siguran sam da ću uskoro naći one za koje bih volio da se “prošeću”. Njihova poruka je ugrađena u moje pamćenje i nema svrhe da skupljaju prašinu i nepotrebno zgušnjavaju energije na policama. 

 

Sličica treća “susjeda balavica”

 

 

Poznanica živi u jednom od novih mastodontskih naselja s višim zgradama s po nekoliko ulaza i više katova. U zadnje vrijeme hoda uz pomoć štapa jer osim godine proizvodnje hrskavica u koljenu slabije funkcionira pa svaki odlazak čak i u trgovinu predstavlja jednu omanju avanturu.

 

Hodajući tako niz zgradu do svog ulaza sretne je jedna “balavica”. Znate, ona  “tipična” predstavnica tek stasale teen generacije s puno adrenalina i rastućih hormona.

 

Ona koja se načelno ne ustaje u tramvaju a roditelje uvjerava kako nema smisla izaći van u diskoteku prije 1 sat ujutro. Kažem načelno jer takva nam je paušalna percepcija.

 

I eto ta “balavica” obraća se mojoj poznanici i pita je jel joj teško nositi ove vrećice iz trgovine. Ha, nego što, nije jednostavno niti sa štapom a kamoli uz to i vrećice ali eto, ide. I onda ta “balavica” odgovori. Čujte susjeda, znam da ste tu negdje na nekom od ovih ulaza. Ja za par dana završavam školske obveze i nakon toga ću biti dosta doma. Evo vam moj telefonski broj i kad vam nešto zatreba iz trgovine slobodno me nazovite i ja ću vam donijeti. Sic (!?) Treba još napomenuti da se njih dvije ne poznaju te da se tek  nekako

susretnu kao što vidite ljude u kvartu. Eto, toliko.