Negdje sredinom mog gimnazijskog razdoblja obitelj se našla na životnoj raskrsnici. Prodavši  umjetničko djelo bili smo u posjedu novca koji je nama izgledao jako velik i trebalo ga je pametno uložiti. Dvije su se vizije iskristalizirale.

Sanjali smo da uložimo u stari terenac s pređenih 220.000km i napravljenim servisom te da se s preostalih nekoliko tisuća otputimo u svijet. Putem bismo se preživljavali opisujući i snimajući /ilustrirajući svoja iskustva te ih slali  jednoj novinskoj kući a kasnije možda napisali i knjigu o tome.

Kako je jedan od ciljeva bila Indija vjerojatno da je već tada u meni bila prisutna određena doza traganja za duhovnošću ali je dugo ostala u neaktivnom stanju. Na materijalnoj razini nadali smo se da bi nam polovno vozilo izdržalo do tamo a njegova prodaja onda kupila brodsku kartu do Australije.

Ali…. Ništa od vizije osvajanja svijeta.

Realizirala se druga vizija. Uložili  smo u cigle, cement i armaturu te s dodatnim kreditom izgradili mali  prostor kao dio zajedničkog objekta, dobili fuš majstora, loše temelje, suvlasničke odnose ali ipak četiri zida za kreativni rad.

Ova ideja o terencu, velikom krasnom vozilu koje može voziti bilo gdje (a u ono vrijeme to su bila stvarno trajna radna vozila) i taj nedosanjani san ostali su mi u sjećanju i uvijek sam pratio ono što se zbiva na cesti, razvoj tog segmenta autoindustrije, volio te velike i drage automobile i uvijek zamišljao kako sjedim za njihovim volanom.

Međutim, ono što mi se prvo činilo samo kao jednostavan mladenački adrenalinski zanos za avanturom u nepoznate krajeve s velikim izdržljivim vozilom zapravo je savim nešto drugo, počeo sam  to shvaćati kao puno dublje i složenije odnose karaktera i psihe za koje nisam ni znao. O njima psiholozi i sociolozi mogu puno više elaborirati (od erotičnih sve  do statusnih konotacija) nego ja, amaterski priučnik. Ali, nešto od toga sam ipak osvijestio.

Koji su to veliki krasni automobili? Pa znate, oni, povišeni, s puno debelim gumama, često s čeličnim okvirima naprijed (ako se slučajno na cesti zaletite u nosoroga), sjajnim felgama da zaslijepe oči, velikim plastičnim bokobranima, nekad i naljepnicama s “pošpricanim blatom” da izgleda “autentično” široki, prostrani, često s rezervnom gumom na “provi” ili na “krmi”, lađe u prometu iz kojih s elegancijom gledate odzgora na ostale sudionike u prometu. Samo čekam da će u narednoj generaciji imati na krovu obvezni “mali auto” za “vožnje po parkingu”

To volim, lagano se nasloniti jednom rukom na upravljač, drugom obavljam važni telefonski razgovor i jedva da imam potrebu primjećivati  promet oko sebe, jer promet primjećuje mene.

Dvije su mislim važne stvari koje određuju stav prema vožnji u ovom vozilu.

Parafrazirajući onu staru rečenicu “Mali dug je moj problem. Veliki dug je vaš problem” u velikoj auto verziji glasio bi “Mali auto, moj problem, veliki auto je vaš problem “.  Ili druga opet parafrazirajući:

“Daj ljudima moć i novac pa ćeš  doživjeti njihov pravi karakter”. Rekao bih .” Daj ljudima moć, novac i auto pa ćeš vidjeti njihov pravi karakter”.

 

Moj dragi prijatelj, relativno normalan obiteljski čojek doživi transformaciju kad sjedne za volan svog “ auta s nišanom”, ne drastičnu ali dovoljno da je osjetite, kako se njegov odnos i stav prema svijetu  mijenja.

 

Treba biti stvarno rijetko hrabar i moći se odhrvati  tom milozvučnom sirenskom pozivu na naše skrivene značajke i socijalnoekonomske odnose. To su oni pravi izazovi za ljudski ego i bitak.

 

Evo konačno je vrijeme da se ispričam svom davnom vjernom jugiću. Priznajem, pod kraj sam ga znao sramežljivo parkirati blok kuća dalje od mjesta sastanka pravdajući se da sam stigao taxijem a da se vraćam pješice jer uživam u sitne jutarnje sate šetati po gradu nakon dobre večere.

 

Gdje možete pronaći te ljepotane?.

To su inače vozila koja nose slikovita imena kao “šumar” “vodič” “tragač” “putnik” “branitelj”,”lovac” “stazotragač” i dr, pa onda neke skraćenice ili velike kratke brojke. Uglavnom vozila (i vozači) za koja ne bi smjelo biti zapreka da stignu tamo gdje žele čak i ako baš nemaju onu navitlanu sajlu na nosu.

 

Mislim doslovce ali  i u prenesenom smislu. Njihovi gabariti došli su do ruba oznaka prostora parkirališta što je u redu jer što ja radim na čitavom  tom prostoru ako sam ga već platio  jest moj problem. Istina da vi ne možete otvoriti svoja vrata pored mene ali nije li to vaš a ne moj problem? Uostalom dimenzije parkirnih mjesta ionako su  ostale još iz onih davnih doba nevoljenih jugića i sličnih vozila pa je red da se konačno i promijene.

 

 

Te prekrasne moćne ergele možete vidjeti na okupu na raznim mjestima ali češće recimo pored nekog uvaženog teniskog ili golf centra, ispred nekih uglednih ili “in” ugostiteljskih lokala. Isto tako u maloj uličici ispred velike kuće nogometa kad se na važnom sastanku sakupe ugledni loptoznalci ili ugledni prekupci nogu. 

 

U ulici koja je ionako na četvrtinu rezervirana za službena vozila lako ga smjestim na obližnji kolni ulaz, preko pločnika, travnjaka, na zebru, preko ugla možda se malo naslonim nosom na ogradu ali ne značajno. Mame s djecom mogu tih kojih desetak metara ići i po kolniku, nije sad to neki problem a i biciklist može proći bez problema ako ne juri.

 

Krme, prove vire sve poprečke i duši milo te ljepote oko nas. Čisto oprani i ispolirani, s odličnom opremom da o akustici ne pričam. Uostalom i vama je jasno da ako sam već toliko investirao u taj auto nije na meni da hodam sto metara preko raskršća do parkirališta. Moje mjesto mora biti ispred ulaza kao u svim poštenim američkim filmovima. Jedino što nas ima sve više pa svi žele biti na ulazu, zato moram požuriti da budem prvi.

 

Krasni su i lijepi ti ljepotani na ulicama našeg grada.

Pored parkirališta firme ispred zgrade (pokazujući tko je u uredu), mogu se parkirati bilo gdje, na pločniku, na uglu, preko zebre, najmanje preko pločnika i biciklističke staze (pa neće mi valjda krma biti na sredini kolnika)

 

Prisjetite se koliko ste ih u dugo zadnje vrijeme vidjeli na leđima pauka. Ja se iskreno teško mogu sjetiti. Ali se mogu sjetiti mogućnih obrazloženja Rijetki su pauci koji mogu dignuti takvu mrcinu na svoja leđa.

 

Osim toga  i s osiguranjem prema trećim osobama čak i lagano oštećivanje mog blatobrana prilikom dizanja postaje prilično skupa greška djelatnika. Neki od njih imaju male diskretne naljepnice s grbom pa nećemo dirati službena vozila.

 

A osim toga, veliko vozilo, veliki novac, velika moć, veliki zaštitnik vozača/ice, pa zašto da si natovarim na vrat nepotrebne problem, i to je ljudski. Tako je jednostavnije na trenutak sklopiti oči dok moj pauk prolazi pored  mjesta u potrazi za lakšim i ranjivijim plijenom.

 

Kažu da su to vozila s kojima možete ići na teren. To je samo dio istine. Rijetki su oni koji stvarno mogu  a njih mogu vidjeti tek vaši rijetki prijatelji lovci, šumari u gudurama ili radnici na dalekovodima i plinovodima a većina samo daje  takav dojam.

 

Njihovo pravo i prirodno stanište je u gradu (doduše i na velikoj cesti). Zašto, jer ste, jednostavno, uz malo truda svima na oku, odmah prepoznaju pripadnost, ugodno se osjećam u velikom oklopu a svatko vodi računa o vama.

 

Dok skrećete bez žmigavaca, izletite s parkirališta. Kad plivate kroz prestrojavanje, svi vas već izdaleka vide i neće se gurati pored vas, rijetko će vam i zatrubiti, jer podsvjesno već izazivate strahopoštovanje. Osim toga uz rubnike širokim gumama čistite lokve vode preostale nakon kiše a ako pritom u velikoj brzini operete nekog pješaka, jesam li ja kriv ili onaj koji hoda umjesto da se vozi.

 

Sjećate se kočija u starim vremenima, što veća, što ljepše ukrašena bila je vizitka kamo pripadate, tome primjereno su bile elastične opruge, vranci višepregi, poseban kočijaš, pa lampa za noćnu vožnju pa sklopive stepenice, pa, ljutnja na dvokotače koje su vukli volovi ili magarci….to je jednostavno imanentno ljudskom karakteru i temperamentu.

 

Posebno  se volim  parkirati. Ako sam dovoljno pažljiv na tri mjesta smjestimo se u praksi  dvojica s dovoljno mjesta za otvaranje vrata. Nema više šanse za trećega. Ako ga ostavim ispred sportskog centra i odem popiti kavu oni koji su neznalice da se ne mogu provući ,već će naći načina da me nađu i mole da se maknem jer blokiram prolaz. Pa tu sam, zar me ne vidiš? Uživam. Čemu žurba, samo sam ga na trenutak ostavio…. 

 

Pustite vi meni priče o duhovnosti, ljubavi, energijama, znanju, nekim suptilnim ljudskim vrijednostima i osvijestimo da smo ovdje sad i ovdje i ovo je moć koju mogu pokazati, moj moćan auto kojeg nije jednostavno kupiti i kod njega nema prodajnih akcija.

 

Čak se i prodavači posebno odnose prema vama kad uđete u prodajni salon, ipak je to novac u pitanju a novac i moć određuju i vašu poziciju u društvu i vašu vrijednost i vaš ugled i vaše napredovanje, i društvo s kojim ćete se moći družiti (kako kaže moj susjed, u svom se cehu ne bi smio pojaviti bez da pred vrata ne parkira barem 16-ticu (to bi  značilo da nije uspješan ma što god to značilo). Hmmm nešto mi tu nedostaje.

 

 

I sad kad sam sve analizirao našao sam rješenje. Odlučio sam kupiti onaj najveći od njih, pravi solidni Hummer. Kad tamo na svoje  sam zaprepaštenje saznao da su ga prestali proizvoditi. Sabotirali moju viziju i misiju. A mislio sam ga tu i tamo ostaviti pred lokalnom trgovinom i testirati svoj karakter. Što li ću sada?