Koliko puta ste čuli nekoga kako u trenucima iskrenosti kaže “Ruši mi se svijet, ne znam se kuda okrenuti i kamo krenuti”?
Ili nešto tome slično. U svim vremenima, razdobljima, situacijama na našem životnom putu se nađemo suočeni s nepremostivim preprekama iz kojih ne vidimo izlaza.
Ponekad su one fizičke naravi slijedom prirodnih katastrofa ili ratova. Vrlo često su to rezultati međuljudskih odnosa, srušenih tvrđava ljubavi, rastrganih obiteljskih odnosa, prekinutih vječnih prijateljstava, prošlih dobrosusjedskih odnosa.
Danas su velika rušenja prisutna u međuljudskim odnosima na poslu, poslovnim odnosima, gubicima zaposlenja i neperspektivnosti broja na zavodu za zapošljavanje.
Takve situacije prisutne su u svim aspektima našeg života. Prepune razočarenja, beznađa, lažnih nadanja, krivih percepcija, neispunjenih očekivanja, nerealiziranih “građevina” naših života.
Možemo o tome raspravljati i kao psiholozi, sociolozi, ekonomisti, poslodavci, posloprimci, članovi obitelji, prijatelji, suradnici, svako ima svoju priču u jednom trenutku svog životnog ciklusa.
Naravno, kad se nekoliko takvih rušenja događa istovremeno onda stvarno izgleda kao da svi zidovi koji su jednom barem ocrtavali čvrstu tvrđavu doma i sigurnosti postaju nesigurni i raspadaju se pred nama a mi se nemamo čega držati.
To su trenuci kad je teško razmišljati racionalno, još teže na duhovnoj razini a nemoćni smo na fizičkoj razini jer se to često dešava bez da smo tome mi kumovali ili bili u stanju zaustaviti razvoj događaja.
Naša je duša stigla na ovu planetu birajući tijelo, iskustvo i okruženje kroz koje proživljava jedno novo iskustvo, kakvo god ono bilo i ma koliko bila prisutna i slobodna volja i karma i sudbina i jednom davno dogovoreni razvoj događaja.
Kako smo sve to zaboravili tako nas iskustvo koje prolazimo teško pogađa.
A tamo negdje stisnuto u ili pored našeg srca, negdje u dubini prekrasnog zdenca naše unutrašnjosti postoji jedna svijetla zvjezdica, ono praiskonsko iskustvo vječnosti i mudrog sveznanja i ljubavi.
Potražite taj zdenac i tu iskricu božanskog života koju nosite u sebi.
DailyOM,R, 31.siječnja, 2012, izvor: www.dailyom.com
Držati se (svoje) jezgre
Kad se naš svijet raspada
phil
Kad se vanjski faktori promijene to je prilika da ponovno otkrijemo našu jezgru koja je jedino uistinu sigurno mjesto kojeg možemo zvati dom.
Postoje vremena kada izgleda kao da se čitav svijet oko nas raspada i nismo sigurni čega se uopće možemo uhvatiti.
Ponekad se drobe naši odnosi s ljudima a ponekad je to naša fizička okolina.
Drugi put ne znamo o čemu se radi ali osjećamo kao da se zidovi oko nas ruše a mi stojimo izloženi i ranjivi, bez mogućnosti da se na nešto oslonimo.
To su vremena u našim životima kad nam se pruža prilika da vidimo gdje smo to smjestili naš osjećaj identiteta, sigurnosti, i dobrog osjećaja.
Isto kako je potpuno prirodno te dio našeg života kada smještamo naš osjećaj sebstva unutar okruženja, svaki put kad se ti vanjski faktori promijene, dobivamo priliku da ponovo istražujemo i da se primaknemo još više naše jezgre koja je jedino uistinu sigurno mjesto kojeg zovemo dom.
Jezgra našeg bića nije pod utjecajem promjenljivih vjetrova okolnosti ili predmet ciklusa promjena koje upravljaju fizičkom realnošću.
Ona je čvrsta i stalna kao sunce, i radi toga su veliki mistici i mistični pjesnici često prilikom slavljenja sebe u pjesmama koristili sunce. Kao i sunce, postoje vremena kada ta jezgra izgleda nama nedohvatljiva, ali to je samo kriva percepcija.
Znamo da sunce, kada zađe iza oblaka ili iza horizonta najavljujući noć, ono nije nestalo nego je jednostavno privremeno zaklonjeno. Na isti način, možemo vjerovati da naša unutarnja jezgra uvijek blještavo sjaji, čak i kada to u potpunosti ne možemo vidjeti.
Kada se svijet oko nas raspada uvijek se možemo uhvatiti za tu jezgru, znajući da njeno neugasivo svijetlo sjaji iz dubine nas samih.
Vremena vanjske tame mogu biti i velik dar u tome da nam daje priliku kako bi se prisjetili tog unutarnjeg svijetla koje sjaji bez obzira na uvjete u našim životima.
Kad se naš vanjski svijet počinje vraćati natrag, tada možemo smanjiti težinu kojom se naslanjamo na strukture koje zovemo dom, znajući jasnije nego ikada kako je naš pravi dom to svijetlo sunce koje sjaji u našoj jezgri.
Izvor: www.dailyOm.com
Prijevod: Igor Lah
bglavac
irida
